U Hrvatskoj zacijelo nema osobe srednjih godina koja se bar jednom nije fatalno zaljubila uz glazbenu pratnju Arsenovih neopisivih balada i još boljih izvođenja svevremenske Gabi Novak. U tom smislu Arsen i Gabi su ušli u svaki hrvatski dom pa ako je netko s estrade punog srca bio prihvaćen onda je to bio taj par nebeskog glasa i punog talenta. Arsen i Gabi, to je bila šifra nepatvorene ljubavi, oni su bili drugo ime za pjesme dirljivih emocija od kojih se treperilo i ne samo u adolescenstkoj dobi. S Arsenom smo rasli, uz Arsena i Gabi smo stasali, odgajali su nas i ne samo u smislu glazbenog ukusa!Tko je odrastao na Arsenu i Gabi, tko je makar potajno slušao Vicu Vukova, taj danas s prijezirom gleda kako srpske cajke trešte iz hrvatskih disko clubova. Ali, valja biti iskren: tko je iskreno odrastao na Arsenu i Gabi, taj nema senzibiliteta niti prema danas općeprihvaćenom Halidu! Jer, to je uistinu drugi svijet. Arsen i Gabi, to je bio svijet za sebe, to je bila poruka za sebe, to je bila glazba za sebe, to je bio brand za sebe! Nešto neponovljivo! No, Arsen i Gabi nisu bili samo pjesma, kao što ništa u komunizmu nije imalo jednoznačnu poruku, bili su nam ako hoćete i putokaz i ako je dopušteno reći, ne pamtim da su nas u komunizmu iznevjerili s ukupnim svojim držanjem. Na samom početku ’90.-tih, zapamtio sam da su jednom prigodom, ne sjećam se više razloga, pjevali Marku Veselici odnosno njegovoj stranci i taj detalj mi je toliko odskočio da ga pamtim i dan danas. Kasnije ih nećemo viđati u političkim relacijama, barem ja nisam zapamtio neki njihov angažman. Bili su dakako sa nama u onoj ratnoj muci, bilo nam je drago vidjeti ih i čuti u himni “Moja domovina”, čak je bilo osobito šarmantno što se na politički zov nije odazvao bilo kojoj stranci sačuvavši tako svoju osobnost. Arsen je rijetko davao intervjue u ovih 20-tak godina, uostalom, prije deset godina je transplantirao jetru pa je medijska neeksponiranost i na taj način bila razumljiva. No, zapamtio sam da je rijetko, ali ipak davao intervjue Feral Tribuneu, a to je bila nevidljiva šifra koja je pogotovo u prvoj polovici ’90.-tih imala specifičnu težinu. Da, bili su to signali i Arsen je imao potrebu popeti se na svjetionik i mahati lampionom! Izblendati se! Ništa mu naravno nismo zamjerali, jer je njegova decentnost poštivana, jer je njegova veličina honorirana. No, ili godine rade svoje ili se zapravo istinski i dubinski nikada nismo do kraja razumjeli,ili nas nešto metafizički dijeli, svakako nakon njegovih zadnjih medijskih nastupa čovjek se ipak ugrize za usnicu i s nevjericom čita Arsenove intervjue.Najprije, Arsen Dedić ne daje previše intervjua, pažljivo dozira kada i kome se odazove, neopisivo je taktičan i ima iznimno istančan osjećaj da ni u najvećoj aluziji nikad ne prijeđe Rubikon. Sada je pak dao intervju srpskom tjedniku Novosti gdje su se kao Bijelo Dugme za dobru lovu okupili stari “Feralovci” bez osobite dileme da ih sad plaća prezrena hrvatska država! Iz proračuna!U tom intervjuu Arsen Dedić i dalje drži nogu na kočnici, ali na nekim zavojima je izletio. Običan svijet u ovom intervjuu najprije doznaje zanimljvi detalj, da je Dedić nedavno dao intervju jednom beogradskom tjedniku. Novinar ga na taj intervju podsjeća riječima:„..u jednom beogradskom dnevnom listu prije mjesec dana ste rekli da bi Jugoslavija bila dobra i našoj djeci, jer ste u njoj napravili karijeru i živjeli životom u punim bojama…”.Na to Arsen Dedić odgovara: “To o punim bojama nisam rekao, to je netko dodao”. Onaj tko puši sada pali cigaretu, onaj tko pije toči si novu čašu, onaj tko je nervozan počne šetati stanom jer mi sad imamo ispred sebe presudu Arsena Dedića hrvatskoj državi! Jer, ako bi “Jugoslavija bila dobra i našoj djeci” to jasno sugerira da hrvatska država nije dobro rješenje za našu djecu! Ako je pak Jugoslavija dobra i u budućnosti, to implicira da nije bila loša niti u prošlosti! I tu se negdje zadnji puta gledamo u oči i tu se negdje zadnji put još uvijek puni starih emocija pitamo zar stvarno nakon svega što smo vidjeli od Jugoslavije, što smo proživjeli u Jugoslaviji, zar doista mislite Arsene Dediću, da je to bila tako dobra tvorevina da bi bila dobra i našoj djeci? Zar 20 godina koje je proveo u sramnoj hrvatskoj šutnji nije napravilo nikakvu ogradu prema tom okviru? Zar ona grozničava borba protiv Novosadskog sporazuma i za minimum jezične samobitnosti nije stvorilo neki revolt? Zar činjenica da dok je to Arsen mogao do mile volje, Vici Vukovu nije bilo dozvoljeno pjevati 20 godina nije stvorilo neki prkos, cehovsku neugodu, političku solidarnost? Zar zatvori puni Gotovaca, Budiša,Tuđmana i Veselica nisu donijeli prijezir? Zar srpska opća hegemonija nije probudila želju da se osamostalimo? Jer, jedno su naše današnje muke, lopovi, pretvorba, malograđanština i neznaje, a drugo su užasi Jugoslavije!Dakle, ništa u Jugoslaviji nije bilo do te razine skaradno za Arsena Dedića da je ne bi poželio i našoj djeci?! Jesmo li živjeli u istoj državi? Što je to tako poželjno u Jugoslaviji da “bi bila dobra i našoj djeci”? Velikosrpski teror u kojem ste morali paziti koju riječ izgovarate da ne bi bili kažnjeni? Komunizam protiv kojeg po sili zakona ništa kritično niste mogli reći? Titoizam, kao balkanska inačica staljinizma iza kojeg je stajalo 200 tisuća žrtava biblijskog pokolja na Bleiburgu, krvavi pogrom 71, sva ona poratna otimanja kuća, stanova, stoke, žita, svega što je nova vlast poželjela. Huda jama! Pa svi užasi domovinskog rata, sve sramotno što je napravljeno u tom ratnom vihoru, a da je vrijedno kazne i svake robije, sve skupa ne stane u horor koji se zove Huda jama! Huda jama je brojčano ravna Srebrenici,a po monstruoznosti se može mjeriti samo sa najperverznijim fašističkim zločinima! No, o njima znamo sve! Ali, o Hudoj jami ne znamo zapravo ništa! Niti nas je briga tko tamo leži! Niti pišemo knjige o tome niti radimo kazališne predstave o djeci koja su tamo ugušena! Niti educiramo djecu o tom zločinu! Djecu educiramo na nekim drugim zločinima! Jer želimo poslati neke druge poruke! O Hudoj jami i tisućama ugušenih u jednom rudniku danas se šuti, jer se sa određenim razumijevanjem gleda “na završne operacije drugog svjetskog rata”, odnosno zato jer se sa razumijevanjem gleda na stvaranje Jugoslavije! A zločini u domovinskom ratu se prenaglašavaju jer se na stvaranje hrvatske države gleda bez simpatija! Zar ništa od toga nije kod jednog Arsena Dedića stvorilo averziju prema takvoj državi? Što je zavodljivo u Jugoslaviji u kojoj su Srbi u svim segmentima društva od vojske i policije preko medija i financija vodili glavnu riječ? To je bila zemlja u kojoj je Arsen Dedić mogao i smio pjevati, ali Vice Vukov je morao šutjeti 20 godina! I Arsenu Dediću je bilo zabranjeno o tom nasilju govoriti 20 godina! Tko bi mogao poželjeti svom djetetu da živi u takvoj državi? Državi koja ne samo da je nastala na 200 tisuća poklanih na Bleiburgu, već o državi čija je tajna policija likvidirala u debelom miru na desetine hrvatskih političkih emigranata! Stvara li to barem neku elementarnu averziju za Boga miloga? Normalan čovjek nikako ne želi da mu dijete živi u takvoj državi čak i ako je on bio zvijezda prvog reda u takvoj tvorevini! Živio je u državi u kojoj je bio zabranjen višestranački sustav, sloboda medija, državi u kojoj se išlo u zatvor zbog pjevanja pjesama, državi koja je permanentno bila u građanskom ratu jer su se sve nacije borile sa srpskom supremacijom i kako je moguće poželjeti vlastitoj djeci da živi u tom logoru?Ovo je sve tim prije krajnje suspektno obzirom da Arsen sam za sebe kaže da on nije apolitičan, nego antipolitičan! Ali, ovaj intervju pokazuje da je on i te kako političan! Antipolitičan čovjek koji o politici šuti u komunističko vrijeme šutjeti će o politici i kasnije jer ga na to tjera njegova antipolitičnost. Ali, Arsena izdaje sjaj u očima kad govori sa ponosom da je na albumu „Ministarstvo straha” nastalom u Tuđmanovo doba, progovorio o nekim političkim relacijama pa kaže :”…trebalo se usuditi napraviti takav album! Pitam se gdje je u to vrijeme bila hrabrost onih koji se danas samoveličaju?… Kako vidim Hrvatsku? Nije lako. Živimo u vremenu za koje kažem da je stabilno nesigurno… Kod nas se stabiliziralo vrijeme neizvjesnosti. Ruše se spomenici, mijenjaju nazivi ulica, teško mi je o tome ne suditi, već mi je teško sudjelovati..I ne sudjelujem koliko god mogu…”. Dakle, danas doznajemo da je album “Ministarstvo straha” oporbeni prkos tadašnjoj hrvatskoj vlasti! Ako je strah karakterizirao neki sustav onda je to valjda bio Titov sustav! Ali, Arsen nema poriva govoriti o strahu u Titovo vrijeme! Danas doznajemo da je Arsen Dedić odlučio u Tuđmanovo vrijeme napraviti jedan angažirani album i sam za sebe u to vrijeme kaže: “trebalo se usuditi napraviti takav album!”. Ok. kod Tuđmana nije sve bilo idilično premda je čovjek pola svog ukupnog mandata bio u ratu. Stvorio državu, oslobodio okupirani teritorij, odveo je u UN, krenuo prema NATO paktu! I pri tom i griješio, ok. Ali, valjda je bilo i stvari koje su u Titovom režimu tražile album za koji bismo mogli kasnije reći “trebalo se usuditi napraviti takav album”? No Arsen ga nikada nije napravio. Zato jer on ne samo da nije apolitičan, već je politički subjektivan, a njegova subjektivnost curi između redova i on nam između redova jasno kaže: prije je bilo bolje, Tito je bio bolji! Jugoslavija je bila bolja! Ruše se spomenici, mijenjaju se nazivi ulica,kaže Arsen! Rušili su se spomenici, a pogotovo su se mijenjale ulice i u Titovom vremenu, ali nismo čuli da ga je to iritiralo. Izblendao se, otkrio se, rekao nam je što zapravo misli! Što zapravo cijelo vrijeme istinski misli! Nakon svega što smo od Jugoslavije doživjeli, nakon svega što smo o njoj saznali,nakon svega što sad vidimo u držanju Beograda iz čega nije teško zaključiti kako bi se Beograd držao da je Jugoslavija opstala, nakon svega toga reći da bi i našoj djeci Jugoslavija bila dobra, za mene je medicinski fenomen!Jer, to što danas u hrvatskoj državi jedva da nešto normalno funkcionira ne znači da je Jugoslavija bila dobra, pogotovo ne dovoljno dobra da bi bila dobra i za našu djecu! Jugoslavija je gospodarski postavila tako stvari da je zakonomjerno završila u bankrotu kao i cijeli istočni lager i tu se ništa ne može kopirati!Ne moramo valjda govoriti o teroru jednopartijskog sustava? Što bi onda kopirali? Da nam zagrebačku vlast zamjeni beogradska vlast? Kako god izgledalo kao kvadratura kruga, ali nema drugog puta nego ovdje izabrati vlast koja će nas znati izvući iz gospodarske krize,graditi normalnu evropsku državu, osloniti se stare vanjskopolitičke prijatelje i stabilizirati zemlju u svakom smislu. Što fali ovoj hrvatskoj državi? Novac, standard,vizija, moralni uzusi, karakternost pojedinaca, poštenje, ljudskost, stabilnost i predvidljiva budućnost za našu djecu! Stotine država muku muči sa ovim relacijama, ali državni okvir ne diraju! Uostalom,što je od pobrojanog imala Jugoslavija da bi bila “dobra i za našu djecu”?
četvrtak, 20. kolovoza 2020.
kritika
Evo teksta Tihomira Dujmovića o intrview-u Arsena Dedića tjedniku srpske manjine u Hrvatskoj Novostima pa pročitajte:
U Hrvatskoj zacijelo nema osobe srednjih godina koja se bar jednom nije fatalno zaljubila uz glazbenu pratnju Arsenovih neopisivih balada i još boljih izvođenja svevremenske Gabi Novak. U tom smislu Arsen i Gabi su ušli u svaki hrvatski dom pa ako je netko s estrade punog srca bio prihvaćen onda je to bio taj par nebeskog glasa i punog talenta. Arsen i Gabi, to je bila šifra nepatvorene ljubavi, oni su bili drugo ime za pjesme dirljivih emocija od kojih se treperilo i ne samo u adolescenstkoj dobi. S Arsenom smo rasli, uz Arsena i Gabi smo stasali, odgajali su nas i ne samo u smislu glazbenog ukusa!Tko je odrastao na Arsenu i Gabi, tko je makar potajno slušao Vicu Vukova, taj danas s prijezirom gleda kako srpske cajke trešte iz hrvatskih disko clubova. Ali, valja biti iskren: tko je iskreno odrastao na Arsenu i Gabi, taj nema senzibiliteta niti prema danas općeprihvaćenom Halidu! Jer, to je uistinu drugi svijet. Arsen i Gabi, to je bio svijet za sebe, to je bila poruka za sebe, to je bila glazba za sebe, to je bio brand za sebe! Nešto neponovljivo! No, Arsen i Gabi nisu bili samo pjesma, kao što ništa u komunizmu nije imalo jednoznačnu poruku, bili su nam ako hoćete i putokaz i ako je dopušteno reći, ne pamtim da su nas u komunizmu iznevjerili s ukupnim svojim držanjem. Na samom početku ’90.-tih, zapamtio sam da su jednom prigodom, ne sjećam se više razloga, pjevali Marku Veselici odnosno njegovoj stranci i taj detalj mi je toliko odskočio da ga pamtim i dan danas. Kasnije ih nećemo viđati u političkim relacijama, barem ja nisam zapamtio neki njihov angažman. Bili su dakako sa nama u onoj ratnoj muci, bilo nam je drago vidjeti ih i čuti u himni “Moja domovina”, čak je bilo osobito šarmantno što se na politički zov nije odazvao bilo kojoj stranci sačuvavši tako svoju osobnost. Arsen je rijetko davao intervjue u ovih 20-tak godina, uostalom, prije deset godina je transplantirao jetru pa je medijska neeksponiranost i na taj način bila razumljiva. No, zapamtio sam da je rijetko, ali ipak davao intervjue Feral Tribuneu, a to je bila nevidljiva šifra koja je pogotovo u prvoj polovici ’90.-tih imala specifičnu težinu. Da, bili su to signali i Arsen je imao potrebu popeti se na svjetionik i mahati lampionom! Izblendati se! Ništa mu naravno nismo zamjerali, jer je njegova decentnost poštivana, jer je njegova veličina honorirana. No, ili godine rade svoje ili se zapravo istinski i dubinski nikada nismo do kraja razumjeli,ili nas nešto metafizički dijeli, svakako nakon njegovih zadnjih medijskih nastupa čovjek se ipak ugrize za usnicu i s nevjericom čita Arsenove intervjue.Najprije, Arsen Dedić ne daje previše intervjua, pažljivo dozira kada i kome se odazove, neopisivo je taktičan i ima iznimno istančan osjećaj da ni u najvećoj aluziji nikad ne prijeđe Rubikon. Sada je pak dao intervju srpskom tjedniku Novosti gdje su se kao Bijelo Dugme za dobru lovu okupili stari “Feralovci” bez osobite dileme da ih sad plaća prezrena hrvatska država! Iz proračuna!U tom intervjuu Arsen Dedić i dalje drži nogu na kočnici, ali na nekim zavojima je izletio. Običan svijet u ovom intervjuu najprije doznaje zanimljvi detalj, da je Dedić nedavno dao intervju jednom beogradskom tjedniku. Novinar ga na taj intervju podsjeća riječima:„..u jednom beogradskom dnevnom listu prije mjesec dana ste rekli da bi Jugoslavija bila dobra i našoj djeci, jer ste u njoj napravili karijeru i živjeli životom u punim bojama…”.Na to Arsen Dedić odgovara: “To o punim bojama nisam rekao, to je netko dodao”. Onaj tko puši sada pali cigaretu, onaj tko pije toči si novu čašu, onaj tko je nervozan počne šetati stanom jer mi sad imamo ispred sebe presudu Arsena Dedića hrvatskoj državi! Jer, ako bi “Jugoslavija bila dobra i našoj djeci” to jasno sugerira da hrvatska država nije dobro rješenje za našu djecu! Ako je pak Jugoslavija dobra i u budućnosti, to implicira da nije bila loša niti u prošlosti! I tu se negdje zadnji puta gledamo u oči i tu se negdje zadnji put još uvijek puni starih emocija pitamo zar stvarno nakon svega što smo vidjeli od Jugoslavije, što smo proživjeli u Jugoslaviji, zar doista mislite Arsene Dediću, da je to bila tako dobra tvorevina da bi bila dobra i našoj djeci? Zar 20 godina koje je proveo u sramnoj hrvatskoj šutnji nije napravilo nikakvu ogradu prema tom okviru? Zar ona grozničava borba protiv Novosadskog sporazuma i za minimum jezične samobitnosti nije stvorilo neki revolt? Zar činjenica da dok je to Arsen mogao do mile volje, Vici Vukovu nije bilo dozvoljeno pjevati 20 godina nije stvorilo neki prkos, cehovsku neugodu, političku solidarnost? Zar zatvori puni Gotovaca, Budiša,Tuđmana i Veselica nisu donijeli prijezir? Zar srpska opća hegemonija nije probudila želju da se osamostalimo? Jer, jedno su naše današnje muke, lopovi, pretvorba, malograđanština i neznaje, a drugo su užasi Jugoslavije!Dakle, ništa u Jugoslaviji nije bilo do te razine skaradno za Arsena Dedića da je ne bi poželio i našoj djeci?! Jesmo li živjeli u istoj državi? Što je to tako poželjno u Jugoslaviji da “bi bila dobra i našoj djeci”? Velikosrpski teror u kojem ste morali paziti koju riječ izgovarate da ne bi bili kažnjeni? Komunizam protiv kojeg po sili zakona ništa kritično niste mogli reći? Titoizam, kao balkanska inačica staljinizma iza kojeg je stajalo 200 tisuća žrtava biblijskog pokolja na Bleiburgu, krvavi pogrom 71, sva ona poratna otimanja kuća, stanova, stoke, žita, svega što je nova vlast poželjela. Huda jama! Pa svi užasi domovinskog rata, sve sramotno što je napravljeno u tom ratnom vihoru, a da je vrijedno kazne i svake robije, sve skupa ne stane u horor koji se zove Huda jama! Huda jama je brojčano ravna Srebrenici,a po monstruoznosti se može mjeriti samo sa najperverznijim fašističkim zločinima! No, o njima znamo sve! Ali, o Hudoj jami ne znamo zapravo ništa! Niti nas je briga tko tamo leži! Niti pišemo knjige o tome niti radimo kazališne predstave o djeci koja su tamo ugušena! Niti educiramo djecu o tom zločinu! Djecu educiramo na nekim drugim zločinima! Jer želimo poslati neke druge poruke! O Hudoj jami i tisućama ugušenih u jednom rudniku danas se šuti, jer se sa određenim razumijevanjem gleda “na završne operacije drugog svjetskog rata”, odnosno zato jer se sa razumijevanjem gleda na stvaranje Jugoslavije! A zločini u domovinskom ratu se prenaglašavaju jer se na stvaranje hrvatske države gleda bez simpatija! Zar ništa od toga nije kod jednog Arsena Dedića stvorilo averziju prema takvoj državi? Što je zavodljivo u Jugoslaviji u kojoj su Srbi u svim segmentima društva od vojske i policije preko medija i financija vodili glavnu riječ? To je bila zemlja u kojoj je Arsen Dedić mogao i smio pjevati, ali Vice Vukov je morao šutjeti 20 godina! I Arsenu Dediću je bilo zabranjeno o tom nasilju govoriti 20 godina! Tko bi mogao poželjeti svom djetetu da živi u takvoj državi? Državi koja ne samo da je nastala na 200 tisuća poklanih na Bleiburgu, već o državi čija je tajna policija likvidirala u debelom miru na desetine hrvatskih političkih emigranata! Stvara li to barem neku elementarnu averziju za Boga miloga? Normalan čovjek nikako ne želi da mu dijete živi u takvoj državi čak i ako je on bio zvijezda prvog reda u takvoj tvorevini! Živio je u državi u kojoj je bio zabranjen višestranački sustav, sloboda medija, državi u kojoj se išlo u zatvor zbog pjevanja pjesama, državi koja je permanentno bila u građanskom ratu jer su se sve nacije borile sa srpskom supremacijom i kako je moguće poželjeti vlastitoj djeci da živi u tom logoru?Ovo je sve tim prije krajnje suspektno obzirom da Arsen sam za sebe kaže da on nije apolitičan, nego antipolitičan! Ali, ovaj intervju pokazuje da je on i te kako političan! Antipolitičan čovjek koji o politici šuti u komunističko vrijeme šutjeti će o politici i kasnije jer ga na to tjera njegova antipolitičnost. Ali, Arsena izdaje sjaj u očima kad govori sa ponosom da je na albumu „Ministarstvo straha” nastalom u Tuđmanovo doba, progovorio o nekim političkim relacijama pa kaže :”…trebalo se usuditi napraviti takav album! Pitam se gdje je u to vrijeme bila hrabrost onih koji se danas samoveličaju?… Kako vidim Hrvatsku? Nije lako. Živimo u vremenu za koje kažem da je stabilno nesigurno… Kod nas se stabiliziralo vrijeme neizvjesnosti. Ruše se spomenici, mijenjaju nazivi ulica, teško mi je o tome ne suditi, već mi je teško sudjelovati..I ne sudjelujem koliko god mogu…”. Dakle, danas doznajemo da je album “Ministarstvo straha” oporbeni prkos tadašnjoj hrvatskoj vlasti! Ako je strah karakterizirao neki sustav onda je to valjda bio Titov sustav! Ali, Arsen nema poriva govoriti o strahu u Titovo vrijeme! Danas doznajemo da je Arsen Dedić odlučio u Tuđmanovo vrijeme napraviti jedan angažirani album i sam za sebe u to vrijeme kaže: “trebalo se usuditi napraviti takav album!”. Ok. kod Tuđmana nije sve bilo idilično premda je čovjek pola svog ukupnog mandata bio u ratu. Stvorio državu, oslobodio okupirani teritorij, odveo je u UN, krenuo prema NATO paktu! I pri tom i griješio, ok. Ali, valjda je bilo i stvari koje su u Titovom režimu tražile album za koji bismo mogli kasnije reći “trebalo se usuditi napraviti takav album”? No Arsen ga nikada nije napravio. Zato jer on ne samo da nije apolitičan, već je politički subjektivan, a njegova subjektivnost curi između redova i on nam između redova jasno kaže: prije je bilo bolje, Tito je bio bolji! Jugoslavija je bila bolja! Ruše se spomenici, mijenjaju se nazivi ulica,kaže Arsen! Rušili su se spomenici, a pogotovo su se mijenjale ulice i u Titovom vremenu, ali nismo čuli da ga je to iritiralo. Izblendao se, otkrio se, rekao nam je što zapravo misli! Što zapravo cijelo vrijeme istinski misli! Nakon svega što smo od Jugoslavije doživjeli, nakon svega što smo o njoj saznali,nakon svega što sad vidimo u držanju Beograda iz čega nije teško zaključiti kako bi se Beograd držao da je Jugoslavija opstala, nakon svega toga reći da bi i našoj djeci Jugoslavija bila dobra, za mene je medicinski fenomen!Jer, to što danas u hrvatskoj državi jedva da nešto normalno funkcionira ne znači da je Jugoslavija bila dobra, pogotovo ne dovoljno dobra da bi bila dobra i za našu djecu! Jugoslavija je gospodarski postavila tako stvari da je zakonomjerno završila u bankrotu kao i cijeli istočni lager i tu se ništa ne može kopirati!Ne moramo valjda govoriti o teroru jednopartijskog sustava? Što bi onda kopirali? Da nam zagrebačku vlast zamjeni beogradska vlast? Kako god izgledalo kao kvadratura kruga, ali nema drugog puta nego ovdje izabrati vlast koja će nas znati izvući iz gospodarske krize,graditi normalnu evropsku državu, osloniti se stare vanjskopolitičke prijatelje i stabilizirati zemlju u svakom smislu. Što fali ovoj hrvatskoj državi? Novac, standard,vizija, moralni uzusi, karakternost pojedinaca, poštenje, ljudskost, stabilnost i predvidljiva budućnost za našu djecu! Stotine država muku muči sa ovim relacijama, ali državni okvir ne diraju! Uostalom,što je od pobrojanog imala Jugoslavija da bi bila “dobra i za našu djecu”?
U Hrvatskoj zacijelo nema osobe srednjih godina koja se bar jednom nije fatalno zaljubila uz glazbenu pratnju Arsenovih neopisivih balada i još boljih izvođenja svevremenske Gabi Novak. U tom smislu Arsen i Gabi su ušli u svaki hrvatski dom pa ako je netko s estrade punog srca bio prihvaćen onda je to bio taj par nebeskog glasa i punog talenta. Arsen i Gabi, to je bila šifra nepatvorene ljubavi, oni su bili drugo ime za pjesme dirljivih emocija od kojih se treperilo i ne samo u adolescenstkoj dobi. S Arsenom smo rasli, uz Arsena i Gabi smo stasali, odgajali su nas i ne samo u smislu glazbenog ukusa!Tko je odrastao na Arsenu i Gabi, tko je makar potajno slušao Vicu Vukova, taj danas s prijezirom gleda kako srpske cajke trešte iz hrvatskih disko clubova. Ali, valja biti iskren: tko je iskreno odrastao na Arsenu i Gabi, taj nema senzibiliteta niti prema danas općeprihvaćenom Halidu! Jer, to je uistinu drugi svijet. Arsen i Gabi, to je bio svijet za sebe, to je bila poruka za sebe, to je bila glazba za sebe, to je bio brand za sebe! Nešto neponovljivo! No, Arsen i Gabi nisu bili samo pjesma, kao što ništa u komunizmu nije imalo jednoznačnu poruku, bili su nam ako hoćete i putokaz i ako je dopušteno reći, ne pamtim da su nas u komunizmu iznevjerili s ukupnim svojim držanjem. Na samom početku ’90.-tih, zapamtio sam da su jednom prigodom, ne sjećam se više razloga, pjevali Marku Veselici odnosno njegovoj stranci i taj detalj mi je toliko odskočio da ga pamtim i dan danas. Kasnije ih nećemo viđati u političkim relacijama, barem ja nisam zapamtio neki njihov angažman. Bili su dakako sa nama u onoj ratnoj muci, bilo nam je drago vidjeti ih i čuti u himni “Moja domovina”, čak je bilo osobito šarmantno što se na politički zov nije odazvao bilo kojoj stranci sačuvavši tako svoju osobnost. Arsen je rijetko davao intervjue u ovih 20-tak godina, uostalom, prije deset godina je transplantirao jetru pa je medijska neeksponiranost i na taj način bila razumljiva. No, zapamtio sam da je rijetko, ali ipak davao intervjue Feral Tribuneu, a to je bila nevidljiva šifra koja je pogotovo u prvoj polovici ’90.-tih imala specifičnu težinu. Da, bili su to signali i Arsen je imao potrebu popeti se na svjetionik i mahati lampionom! Izblendati se! Ništa mu naravno nismo zamjerali, jer je njegova decentnost poštivana, jer je njegova veličina honorirana. No, ili godine rade svoje ili se zapravo istinski i dubinski nikada nismo do kraja razumjeli,ili nas nešto metafizički dijeli, svakako nakon njegovih zadnjih medijskih nastupa čovjek se ipak ugrize za usnicu i s nevjericom čita Arsenove intervjue.Najprije, Arsen Dedić ne daje previše intervjua, pažljivo dozira kada i kome se odazove, neopisivo je taktičan i ima iznimno istančan osjećaj da ni u najvećoj aluziji nikad ne prijeđe Rubikon. Sada je pak dao intervju srpskom tjedniku Novosti gdje su se kao Bijelo Dugme za dobru lovu okupili stari “Feralovci” bez osobite dileme da ih sad plaća prezrena hrvatska država! Iz proračuna!U tom intervjuu Arsen Dedić i dalje drži nogu na kočnici, ali na nekim zavojima je izletio. Običan svijet u ovom intervjuu najprije doznaje zanimljvi detalj, da je Dedić nedavno dao intervju jednom beogradskom tjedniku. Novinar ga na taj intervju podsjeća riječima:„..u jednom beogradskom dnevnom listu prije mjesec dana ste rekli da bi Jugoslavija bila dobra i našoj djeci, jer ste u njoj napravili karijeru i živjeli životom u punim bojama…”.Na to Arsen Dedić odgovara: “To o punim bojama nisam rekao, to je netko dodao”. Onaj tko puši sada pali cigaretu, onaj tko pije toči si novu čašu, onaj tko je nervozan počne šetati stanom jer mi sad imamo ispred sebe presudu Arsena Dedića hrvatskoj državi! Jer, ako bi “Jugoslavija bila dobra i našoj djeci” to jasno sugerira da hrvatska država nije dobro rješenje za našu djecu! Ako je pak Jugoslavija dobra i u budućnosti, to implicira da nije bila loša niti u prošlosti! I tu se negdje zadnji puta gledamo u oči i tu se negdje zadnji put još uvijek puni starih emocija pitamo zar stvarno nakon svega što smo vidjeli od Jugoslavije, što smo proživjeli u Jugoslaviji, zar doista mislite Arsene Dediću, da je to bila tako dobra tvorevina da bi bila dobra i našoj djeci? Zar 20 godina koje je proveo u sramnoj hrvatskoj šutnji nije napravilo nikakvu ogradu prema tom okviru? Zar ona grozničava borba protiv Novosadskog sporazuma i za minimum jezične samobitnosti nije stvorilo neki revolt? Zar činjenica da dok je to Arsen mogao do mile volje, Vici Vukovu nije bilo dozvoljeno pjevati 20 godina nije stvorilo neki prkos, cehovsku neugodu, političku solidarnost? Zar zatvori puni Gotovaca, Budiša,Tuđmana i Veselica nisu donijeli prijezir? Zar srpska opća hegemonija nije probudila želju da se osamostalimo? Jer, jedno su naše današnje muke, lopovi, pretvorba, malograđanština i neznaje, a drugo su užasi Jugoslavije!Dakle, ništa u Jugoslaviji nije bilo do te razine skaradno za Arsena Dedića da je ne bi poželio i našoj djeci?! Jesmo li živjeli u istoj državi? Što je to tako poželjno u Jugoslaviji da “bi bila dobra i našoj djeci”? Velikosrpski teror u kojem ste morali paziti koju riječ izgovarate da ne bi bili kažnjeni? Komunizam protiv kojeg po sili zakona ništa kritično niste mogli reći? Titoizam, kao balkanska inačica staljinizma iza kojeg je stajalo 200 tisuća žrtava biblijskog pokolja na Bleiburgu, krvavi pogrom 71, sva ona poratna otimanja kuća, stanova, stoke, žita, svega što je nova vlast poželjela. Huda jama! Pa svi užasi domovinskog rata, sve sramotno što je napravljeno u tom ratnom vihoru, a da je vrijedno kazne i svake robije, sve skupa ne stane u horor koji se zove Huda jama! Huda jama je brojčano ravna Srebrenici,a po monstruoznosti se može mjeriti samo sa najperverznijim fašističkim zločinima! No, o njima znamo sve! Ali, o Hudoj jami ne znamo zapravo ništa! Niti nas je briga tko tamo leži! Niti pišemo knjige o tome niti radimo kazališne predstave o djeci koja su tamo ugušena! Niti educiramo djecu o tom zločinu! Djecu educiramo na nekim drugim zločinima! Jer želimo poslati neke druge poruke! O Hudoj jami i tisućama ugušenih u jednom rudniku danas se šuti, jer se sa određenim razumijevanjem gleda “na završne operacije drugog svjetskog rata”, odnosno zato jer se sa razumijevanjem gleda na stvaranje Jugoslavije! A zločini u domovinskom ratu se prenaglašavaju jer se na stvaranje hrvatske države gleda bez simpatija! Zar ništa od toga nije kod jednog Arsena Dedića stvorilo averziju prema takvoj državi? Što je zavodljivo u Jugoslaviji u kojoj su Srbi u svim segmentima društva od vojske i policije preko medija i financija vodili glavnu riječ? To je bila zemlja u kojoj je Arsen Dedić mogao i smio pjevati, ali Vice Vukov je morao šutjeti 20 godina! I Arsenu Dediću je bilo zabranjeno o tom nasilju govoriti 20 godina! Tko bi mogao poželjeti svom djetetu da živi u takvoj državi? Državi koja ne samo da je nastala na 200 tisuća poklanih na Bleiburgu, već o državi čija je tajna policija likvidirala u debelom miru na desetine hrvatskih političkih emigranata! Stvara li to barem neku elementarnu averziju za Boga miloga? Normalan čovjek nikako ne želi da mu dijete živi u takvoj državi čak i ako je on bio zvijezda prvog reda u takvoj tvorevini! Živio je u državi u kojoj je bio zabranjen višestranački sustav, sloboda medija, državi u kojoj se išlo u zatvor zbog pjevanja pjesama, državi koja je permanentno bila u građanskom ratu jer su se sve nacije borile sa srpskom supremacijom i kako je moguće poželjeti vlastitoj djeci da živi u tom logoru?Ovo je sve tim prije krajnje suspektno obzirom da Arsen sam za sebe kaže da on nije apolitičan, nego antipolitičan! Ali, ovaj intervju pokazuje da je on i te kako političan! Antipolitičan čovjek koji o politici šuti u komunističko vrijeme šutjeti će o politici i kasnije jer ga na to tjera njegova antipolitičnost. Ali, Arsena izdaje sjaj u očima kad govori sa ponosom da je na albumu „Ministarstvo straha” nastalom u Tuđmanovo doba, progovorio o nekim političkim relacijama pa kaže :”…trebalo se usuditi napraviti takav album! Pitam se gdje je u to vrijeme bila hrabrost onih koji se danas samoveličaju?… Kako vidim Hrvatsku? Nije lako. Živimo u vremenu za koje kažem da je stabilno nesigurno… Kod nas se stabiliziralo vrijeme neizvjesnosti. Ruše se spomenici, mijenjaju nazivi ulica, teško mi je o tome ne suditi, već mi je teško sudjelovati..I ne sudjelujem koliko god mogu…”. Dakle, danas doznajemo da je album “Ministarstvo straha” oporbeni prkos tadašnjoj hrvatskoj vlasti! Ako je strah karakterizirao neki sustav onda je to valjda bio Titov sustav! Ali, Arsen nema poriva govoriti o strahu u Titovo vrijeme! Danas doznajemo da je Arsen Dedić odlučio u Tuđmanovo vrijeme napraviti jedan angažirani album i sam za sebe u to vrijeme kaže: “trebalo se usuditi napraviti takav album!”. Ok. kod Tuđmana nije sve bilo idilično premda je čovjek pola svog ukupnog mandata bio u ratu. Stvorio državu, oslobodio okupirani teritorij, odveo je u UN, krenuo prema NATO paktu! I pri tom i griješio, ok. Ali, valjda je bilo i stvari koje su u Titovom režimu tražile album za koji bismo mogli kasnije reći “trebalo se usuditi napraviti takav album”? No Arsen ga nikada nije napravio. Zato jer on ne samo da nije apolitičan, već je politički subjektivan, a njegova subjektivnost curi između redova i on nam između redova jasno kaže: prije je bilo bolje, Tito je bio bolji! Jugoslavija je bila bolja! Ruše se spomenici, mijenjaju se nazivi ulica,kaže Arsen! Rušili su se spomenici, a pogotovo su se mijenjale ulice i u Titovom vremenu, ali nismo čuli da ga je to iritiralo. Izblendao se, otkrio se, rekao nam je što zapravo misli! Što zapravo cijelo vrijeme istinski misli! Nakon svega što smo od Jugoslavije doživjeli, nakon svega što smo o njoj saznali,nakon svega što sad vidimo u držanju Beograda iz čega nije teško zaključiti kako bi se Beograd držao da je Jugoslavija opstala, nakon svega toga reći da bi i našoj djeci Jugoslavija bila dobra, za mene je medicinski fenomen!Jer, to što danas u hrvatskoj državi jedva da nešto normalno funkcionira ne znači da je Jugoslavija bila dobra, pogotovo ne dovoljno dobra da bi bila dobra i za našu djecu! Jugoslavija je gospodarski postavila tako stvari da je zakonomjerno završila u bankrotu kao i cijeli istočni lager i tu se ništa ne može kopirati!Ne moramo valjda govoriti o teroru jednopartijskog sustava? Što bi onda kopirali? Da nam zagrebačku vlast zamjeni beogradska vlast? Kako god izgledalo kao kvadratura kruga, ali nema drugog puta nego ovdje izabrati vlast koja će nas znati izvući iz gospodarske krize,graditi normalnu evropsku državu, osloniti se stare vanjskopolitičke prijatelje i stabilizirati zemlju u svakom smislu. Što fali ovoj hrvatskoj državi? Novac, standard,vizija, moralni uzusi, karakternost pojedinaca, poštenje, ljudskost, stabilnost i predvidljiva budućnost za našu djecu! Stotine država muku muči sa ovim relacijama, ali državni okvir ne diraju! Uostalom,što je od pobrojanog imala Jugoslavija da bi bila “dobra i za našu djecu”?
