U Hrvatskoj zacijelo nema osobe srednjih godina koja se bar jednom nije fatalno zaljubila uz glazbenu pratnju Arsenovih neopisivih balada i još boljih izvođenja svevremenske Gabi Novak. U tom smislu Arsen i Gabi su ušli u svaki hrvatski dom pa ako je netko s estrade punog srca bio prihvaćen onda je to bio taj par nebeskog glasa i punog talenta. Arsen i Gabi, to je bila šifra nepatvorene ljubavi, oni su bili drugo ime za pjesme dirljivih emocija od kojih se treperilo i ne samo u adolescenstkoj dobi. S Arsenom smo rasli, uz Arsena i Gabi smo stasali, odgajali su nas i ne samo u smislu glazbenog ukusa!Tko je odrastao na Arsenu i Gabi, tko je makar potajno slušao Vicu Vukova, taj danas s prijezirom gleda kako srpske cajke trešte iz hrvatskih disko clubova. Ali, valja biti iskren: tko je iskreno odrastao na Arsenu i Gabi, taj nema senzibiliteta niti prema danas općeprihvaćenom Halidu! Jer, to je uistinu drugi svijet. Arsen i Gabi, to je bio svijet za sebe, to je bila poruka za sebe, to je bila glazba za sebe, to je bio brand za sebe! Nešto neponovljivo! No, Arsen i Gabi nisu bili samo pjesma, kao što ništa u komunizmu nije imalo jednoznačnu poruku, bili su nam ako hoćete i putokaz i ako je dopušteno reći, ne pamtim da su nas u komunizmu iznevjerili s ukupnim svojim držanjem. Na samom početku ’90.-tih, zapamtio sam da su jednom prigodom, ne sjećam se više razloga, pjevali Marku Veselici odnosno njegovoj stranci i taj detalj mi je toliko odskočio da ga pamtim i dan danas. Kasnije ih nećemo viđati u političkim relacijama, barem ja nisam zapamtio neki njihov angažman. Bili su dakako sa nama u onoj ratnoj muci, bilo nam je drago vidjeti ih i čuti u himni “Moja domovina”, čak je bilo osobito šarmantno što se na politički zov nije odazvao bilo kojoj stranci sačuvavši tako svoju osobnost. Arsen je rijetko davao intervjue u ovih 20-tak godina, uostalom, prije deset godina je transplantirao jetru pa je medijska neeksponiranost i na taj način bila razumljiva. No, zapamtio sam da je rijetko, ali ipak davao intervjue Feral Tribuneu, a to je bila nevidljiva šifra koja je pogotovo u prvoj polovici ’90.-tih imala specifičnu težinu. Da, bili su to signali i Arsen je imao potrebu popeti se na svjetionik i mahati lampionom! Izblendati se! Ništa mu naravno nismo zamjerali, jer je njegova decentnost poštivana, jer je njegova veličina honorirana. No, ili godine rade svoje ili se zapravo istinski i dubinski nikada nismo do kraja razumjeli,ili nas nešto metafizički dijeli, svakako nakon njegovih zadnjih medijskih nastupa čovjek se ipak ugrize za usnicu i s nevjericom čita Arsenove intervjue.Najprije, Arsen Dedić ne daje previše intervjua, pažljivo dozira kada i kome se odazove, neopisivo je taktičan i ima iznimno istančan osjećaj da ni u najvećoj aluziji nikad ne prijeđe Rubikon. Sada je pak dao intervju srpskom tjedniku Novosti gdje su se kao Bijelo Dugme za dobru lovu okupili stari “Feralovci” bez osobite dileme da ih sad plaća prezrena hrvatska država! Iz proračuna!U tom intervjuu Arsen Dedić i dalje drži nogu na kočnici, ali na nekim zavojima je izletio. Običan svijet u ovom intervjuu najprije doznaje zanimljvi detalj, da je Dedić nedavno dao intervju jednom beogradskom tjedniku. Novinar ga na taj intervju podsjeća riječima:„..u jednom beogradskom dnevnom listu prije mjesec dana ste rekli da bi Jugoslavija bila dobra i našoj djeci, jer ste u njoj napravili karijeru i živjeli životom u punim bojama…”.Na to Arsen Dedić odgovara: “To o punim bojama nisam rekao, to je netko dodao”. Onaj tko puši sada pali cigaretu, onaj tko pije toči si novu čašu, onaj tko je nervozan počne šetati stanom jer mi sad imamo ispred sebe presudu Arsena Dedića hrvatskoj državi! Jer, ako bi “Jugoslavija bila dobra i našoj djeci” to jasno sugerira da hrvatska država nije dobro rješenje za našu djecu! Ako je pak Jugoslavija dobra i u budućnosti, to implicira da nije bila loša niti u prošlosti! I tu se negdje zadnji puta gledamo u oči i tu se negdje zadnji put još uvijek puni starih emocija pitamo zar stvarno nakon svega što smo vidjeli od Jugoslavije, što smo proživjeli u Jugoslaviji, zar doista mislite Arsene Dediću, da je to bila tako dobra tvorevina da bi bila dobra i našoj djeci? Zar 20 godina koje je proveo u sramnoj hrvatskoj šutnji nije napravilo nikakvu ogradu prema tom okviru? Zar ona grozničava borba protiv Novosadskog sporazuma i za minimum jezične samobitnosti nije stvorilo neki revolt? Zar činjenica da dok je to Arsen mogao do mile volje, Vici Vukovu nije bilo dozvoljeno pjevati 20 godina nije stvorilo neki prkos, cehovsku neugodu, političku solidarnost? Zar zatvori puni Gotovaca, Budiša,Tuđmana i Veselica nisu donijeli prijezir? Zar srpska opća hegemonija nije probudila želju da se osamostalimo? Jer, jedno su naše današnje muke, lopovi, pretvorba, malograđanština i neznaje, a drugo su užasi Jugoslavije!Dakle, ništa u Jugoslaviji nije bilo do te razine skaradno za Arsena Dedića da je ne bi poželio i našoj djeci?! Jesmo li živjeli u istoj državi? Što je to tako poželjno u Jugoslaviji da “bi bila dobra i našoj djeci”? Velikosrpski teror u kojem ste morali paziti koju riječ izgovarate da ne bi bili kažnjeni? Komunizam protiv kojeg po sili zakona ništa kritično niste mogli reći? Titoizam, kao balkanska inačica staljinizma iza kojeg je stajalo 200 tisuća žrtava biblijskog pokolja na Bleiburgu, krvavi pogrom 71, sva ona poratna otimanja kuća, stanova, stoke, žita, svega što je nova vlast poželjela. Huda jama! Pa svi užasi domovinskog rata, sve sramotno što je napravljeno u tom ratnom vihoru, a da je vrijedno kazne i svake robije, sve skupa ne stane u horor koji se zove Huda jama! Huda jama je brojčano ravna Srebrenici,a po monstruoznosti se može mjeriti samo sa najperverznijim fašističkim zločinima! No, o njima znamo sve! Ali, o Hudoj jami ne znamo zapravo ništa! Niti nas je briga tko tamo leži! Niti pišemo knjige o tome niti radimo kazališne predstave o djeci koja su tamo ugušena! Niti educiramo djecu o tom zločinu! Djecu educiramo na nekim drugim zločinima! Jer želimo poslati neke druge poruke! O Hudoj jami i tisućama ugušenih u jednom rudniku danas se šuti, jer se sa određenim razumijevanjem gleda “na završne operacije drugog svjetskog rata”, odnosno zato jer se sa razumijevanjem gleda na stvaranje Jugoslavije! A zločini u domovinskom ratu se prenaglašavaju jer se na stvaranje hrvatske države gleda bez simpatija! Zar ništa od toga nije kod jednog Arsena Dedića stvorilo averziju prema takvoj državi? Što je zavodljivo u Jugoslaviji u kojoj su Srbi u svim segmentima društva od vojske i policije preko medija i financija vodili glavnu riječ? To je bila zemlja u kojoj je Arsen Dedić mogao i smio pjevati, ali Vice Vukov je morao šutjeti 20 godina! I Arsenu Dediću je bilo zabranjeno o tom nasilju govoriti 20 godina! Tko bi mogao poželjeti svom djetetu da živi u takvoj državi? Državi koja ne samo da je nastala na 200 tisuća poklanih na Bleiburgu, već o državi čija je tajna policija likvidirala u debelom miru na desetine hrvatskih političkih emigranata! Stvara li to barem neku elementarnu averziju za Boga miloga? Normalan čovjek nikako ne želi da mu dijete živi u takvoj državi čak i ako je on bio zvijezda prvog reda u takvoj tvorevini! Živio je u državi u kojoj je bio zabranjen višestranački sustav, sloboda medija, državi u kojoj se išlo u zatvor zbog pjevanja pjesama, državi koja je permanentno bila u građanskom ratu jer su se sve nacije borile sa srpskom supremacijom i kako je moguće poželjeti vlastitoj djeci da živi u tom logoru?Ovo je sve tim prije krajnje suspektno obzirom da Arsen sam za sebe kaže da on nije apolitičan, nego antipolitičan! Ali, ovaj intervju pokazuje da je on i te kako političan! Antipolitičan čovjek koji o politici šuti u komunističko vrijeme šutjeti će o politici i kasnije jer ga na to tjera njegova antipolitičnost. Ali, Arsena izdaje sjaj u očima kad govori sa ponosom da je na albumu „Ministarstvo straha” nastalom u Tuđmanovo doba, progovorio o nekim političkim relacijama pa kaže :”…trebalo se usuditi napraviti takav album! Pitam se gdje je u to vrijeme bila hrabrost onih koji se danas samoveličaju?… Kako vidim Hrvatsku? Nije lako. Živimo u vremenu za koje kažem da je stabilno nesigurno… Kod nas se stabiliziralo vrijeme neizvjesnosti. Ruše se spomenici, mijenjaju nazivi ulica, teško mi je o tome ne suditi, već mi je teško sudjelovati..I ne sudjelujem koliko god mogu…”. Dakle, danas doznajemo da je album “Ministarstvo straha” oporbeni prkos tadašnjoj hrvatskoj vlasti! Ako je strah karakterizirao neki sustav onda je to valjda bio Titov sustav! Ali, Arsen nema poriva govoriti o strahu u Titovo vrijeme! Danas doznajemo da je Arsen Dedić odlučio u Tuđmanovo vrijeme napraviti jedan angažirani album i sam za sebe u to vrijeme kaže: “trebalo se usuditi napraviti takav album!”. Ok. kod Tuđmana nije sve bilo idilično premda je čovjek pola svog ukupnog mandata bio u ratu. Stvorio državu, oslobodio okupirani teritorij, odveo je u UN, krenuo prema NATO paktu! I pri tom i griješio, ok. Ali, valjda je bilo i stvari koje su u Titovom režimu tražile album za koji bismo mogli kasnije reći “trebalo se usuditi napraviti takav album”? No Arsen ga nikada nije napravio. Zato jer on ne samo da nije apolitičan, već je politički subjektivan, a njegova subjektivnost curi između redova i on nam između redova jasno kaže: prije je bilo bolje, Tito je bio bolji! Jugoslavija je bila bolja! Ruše se spomenici, mijenjaju se nazivi ulica,kaže Arsen! Rušili su se spomenici, a pogotovo su se mijenjale ulice i u Titovom vremenu, ali nismo čuli da ga je to iritiralo. Izblendao se, otkrio se, rekao nam je što zapravo misli! Što zapravo cijelo vrijeme istinski misli! Nakon svega što smo od Jugoslavije doživjeli, nakon svega što smo o njoj saznali,nakon svega što sad vidimo u držanju Beograda iz čega nije teško zaključiti kako bi se Beograd držao da je Jugoslavija opstala, nakon svega toga reći da bi i našoj djeci Jugoslavija bila dobra, za mene je medicinski fenomen!Jer, to što danas u hrvatskoj državi jedva da nešto normalno funkcionira ne znači da je Jugoslavija bila dobra, pogotovo ne dovoljno dobra da bi bila dobra i za našu djecu! Jugoslavija je gospodarski postavila tako stvari da je zakonomjerno završila u bankrotu kao i cijeli istočni lager i tu se ništa ne može kopirati!Ne moramo valjda govoriti o teroru jednopartijskog sustava? Što bi onda kopirali? Da nam zagrebačku vlast zamjeni beogradska vlast? Kako god izgledalo kao kvadratura kruga, ali nema drugog puta nego ovdje izabrati vlast koja će nas znati izvući iz gospodarske krize,graditi normalnu evropsku državu, osloniti se stare vanjskopolitičke prijatelje i stabilizirati zemlju u svakom smislu. Što fali ovoj hrvatskoj državi? Novac, standard,vizija, moralni uzusi, karakternost pojedinaca, poštenje, ljudskost, stabilnost i predvidljiva budućnost za našu djecu! Stotine država muku muči sa ovim relacijama, ali državni okvir ne diraju! Uostalom,što je od pobrojanog imala Jugoslavija da bi bila “dobra i za našu djecu”?
četvrtak, 20. kolovoza 2020.
kritika
Evo teksta Tihomira Dujmovića o intrview-u Arsena Dedića tjedniku srpske manjine u Hrvatskoj Novostima pa pročitajte:
U Hrvatskoj zacijelo nema osobe srednjih godina koja se bar jednom nije fatalno zaljubila uz glazbenu pratnju Arsenovih neopisivih balada i još boljih izvođenja svevremenske Gabi Novak. U tom smislu Arsen i Gabi su ušli u svaki hrvatski dom pa ako je netko s estrade punog srca bio prihvaćen onda je to bio taj par nebeskog glasa i punog talenta. Arsen i Gabi, to je bila šifra nepatvorene ljubavi, oni su bili drugo ime za pjesme dirljivih emocija od kojih se treperilo i ne samo u adolescenstkoj dobi. S Arsenom smo rasli, uz Arsena i Gabi smo stasali, odgajali su nas i ne samo u smislu glazbenog ukusa!Tko je odrastao na Arsenu i Gabi, tko je makar potajno slušao Vicu Vukova, taj danas s prijezirom gleda kako srpske cajke trešte iz hrvatskih disko clubova. Ali, valja biti iskren: tko je iskreno odrastao na Arsenu i Gabi, taj nema senzibiliteta niti prema danas općeprihvaćenom Halidu! Jer, to je uistinu drugi svijet. Arsen i Gabi, to je bio svijet za sebe, to je bila poruka za sebe, to je bila glazba za sebe, to je bio brand za sebe! Nešto neponovljivo! No, Arsen i Gabi nisu bili samo pjesma, kao što ništa u komunizmu nije imalo jednoznačnu poruku, bili su nam ako hoćete i putokaz i ako je dopušteno reći, ne pamtim da su nas u komunizmu iznevjerili s ukupnim svojim držanjem. Na samom početku ’90.-tih, zapamtio sam da su jednom prigodom, ne sjećam se više razloga, pjevali Marku Veselici odnosno njegovoj stranci i taj detalj mi je toliko odskočio da ga pamtim i dan danas. Kasnije ih nećemo viđati u političkim relacijama, barem ja nisam zapamtio neki njihov angažman. Bili su dakako sa nama u onoj ratnoj muci, bilo nam je drago vidjeti ih i čuti u himni “Moja domovina”, čak je bilo osobito šarmantno što se na politički zov nije odazvao bilo kojoj stranci sačuvavši tako svoju osobnost. Arsen je rijetko davao intervjue u ovih 20-tak godina, uostalom, prije deset godina je transplantirao jetru pa je medijska neeksponiranost i na taj način bila razumljiva. No, zapamtio sam da je rijetko, ali ipak davao intervjue Feral Tribuneu, a to je bila nevidljiva šifra koja je pogotovo u prvoj polovici ’90.-tih imala specifičnu težinu. Da, bili su to signali i Arsen je imao potrebu popeti se na svjetionik i mahati lampionom! Izblendati se! Ništa mu naravno nismo zamjerali, jer je njegova decentnost poštivana, jer je njegova veličina honorirana. No, ili godine rade svoje ili se zapravo istinski i dubinski nikada nismo do kraja razumjeli,ili nas nešto metafizički dijeli, svakako nakon njegovih zadnjih medijskih nastupa čovjek se ipak ugrize za usnicu i s nevjericom čita Arsenove intervjue.Najprije, Arsen Dedić ne daje previše intervjua, pažljivo dozira kada i kome se odazove, neopisivo je taktičan i ima iznimno istančan osjećaj da ni u najvećoj aluziji nikad ne prijeđe Rubikon. Sada je pak dao intervju srpskom tjedniku Novosti gdje su se kao Bijelo Dugme za dobru lovu okupili stari “Feralovci” bez osobite dileme da ih sad plaća prezrena hrvatska država! Iz proračuna!U tom intervjuu Arsen Dedić i dalje drži nogu na kočnici, ali na nekim zavojima je izletio. Običan svijet u ovom intervjuu najprije doznaje zanimljvi detalj, da je Dedić nedavno dao intervju jednom beogradskom tjedniku. Novinar ga na taj intervju podsjeća riječima:„..u jednom beogradskom dnevnom listu prije mjesec dana ste rekli da bi Jugoslavija bila dobra i našoj djeci, jer ste u njoj napravili karijeru i živjeli životom u punim bojama…”.Na to Arsen Dedić odgovara: “To o punim bojama nisam rekao, to je netko dodao”. Onaj tko puši sada pali cigaretu, onaj tko pije toči si novu čašu, onaj tko je nervozan počne šetati stanom jer mi sad imamo ispred sebe presudu Arsena Dedića hrvatskoj državi! Jer, ako bi “Jugoslavija bila dobra i našoj djeci” to jasno sugerira da hrvatska država nije dobro rješenje za našu djecu! Ako je pak Jugoslavija dobra i u budućnosti, to implicira da nije bila loša niti u prošlosti! I tu se negdje zadnji puta gledamo u oči i tu se negdje zadnji put još uvijek puni starih emocija pitamo zar stvarno nakon svega što smo vidjeli od Jugoslavije, što smo proživjeli u Jugoslaviji, zar doista mislite Arsene Dediću, da je to bila tako dobra tvorevina da bi bila dobra i našoj djeci? Zar 20 godina koje je proveo u sramnoj hrvatskoj šutnji nije napravilo nikakvu ogradu prema tom okviru? Zar ona grozničava borba protiv Novosadskog sporazuma i za minimum jezične samobitnosti nije stvorilo neki revolt? Zar činjenica da dok je to Arsen mogao do mile volje, Vici Vukovu nije bilo dozvoljeno pjevati 20 godina nije stvorilo neki prkos, cehovsku neugodu, političku solidarnost? Zar zatvori puni Gotovaca, Budiša,Tuđmana i Veselica nisu donijeli prijezir? Zar srpska opća hegemonija nije probudila želju da se osamostalimo? Jer, jedno su naše današnje muke, lopovi, pretvorba, malograđanština i neznaje, a drugo su užasi Jugoslavije!Dakle, ništa u Jugoslaviji nije bilo do te razine skaradno za Arsena Dedića da je ne bi poželio i našoj djeci?! Jesmo li živjeli u istoj državi? Što je to tako poželjno u Jugoslaviji da “bi bila dobra i našoj djeci”? Velikosrpski teror u kojem ste morali paziti koju riječ izgovarate da ne bi bili kažnjeni? Komunizam protiv kojeg po sili zakona ništa kritično niste mogli reći? Titoizam, kao balkanska inačica staljinizma iza kojeg je stajalo 200 tisuća žrtava biblijskog pokolja na Bleiburgu, krvavi pogrom 71, sva ona poratna otimanja kuća, stanova, stoke, žita, svega što je nova vlast poželjela. Huda jama! Pa svi užasi domovinskog rata, sve sramotno što je napravljeno u tom ratnom vihoru, a da je vrijedno kazne i svake robije, sve skupa ne stane u horor koji se zove Huda jama! Huda jama je brojčano ravna Srebrenici,a po monstruoznosti se može mjeriti samo sa najperverznijim fašističkim zločinima! No, o njima znamo sve! Ali, o Hudoj jami ne znamo zapravo ništa! Niti nas je briga tko tamo leži! Niti pišemo knjige o tome niti radimo kazališne predstave o djeci koja su tamo ugušena! Niti educiramo djecu o tom zločinu! Djecu educiramo na nekim drugim zločinima! Jer želimo poslati neke druge poruke! O Hudoj jami i tisućama ugušenih u jednom rudniku danas se šuti, jer se sa određenim razumijevanjem gleda “na završne operacije drugog svjetskog rata”, odnosno zato jer se sa razumijevanjem gleda na stvaranje Jugoslavije! A zločini u domovinskom ratu se prenaglašavaju jer se na stvaranje hrvatske države gleda bez simpatija! Zar ništa od toga nije kod jednog Arsena Dedića stvorilo averziju prema takvoj državi? Što je zavodljivo u Jugoslaviji u kojoj su Srbi u svim segmentima društva od vojske i policije preko medija i financija vodili glavnu riječ? To je bila zemlja u kojoj je Arsen Dedić mogao i smio pjevati, ali Vice Vukov je morao šutjeti 20 godina! I Arsenu Dediću je bilo zabranjeno o tom nasilju govoriti 20 godina! Tko bi mogao poželjeti svom djetetu da živi u takvoj državi? Državi koja ne samo da je nastala na 200 tisuća poklanih na Bleiburgu, već o državi čija je tajna policija likvidirala u debelom miru na desetine hrvatskih političkih emigranata! Stvara li to barem neku elementarnu averziju za Boga miloga? Normalan čovjek nikako ne želi da mu dijete živi u takvoj državi čak i ako je on bio zvijezda prvog reda u takvoj tvorevini! Živio je u državi u kojoj je bio zabranjen višestranački sustav, sloboda medija, državi u kojoj se išlo u zatvor zbog pjevanja pjesama, državi koja je permanentno bila u građanskom ratu jer su se sve nacije borile sa srpskom supremacijom i kako je moguće poželjeti vlastitoj djeci da živi u tom logoru?Ovo je sve tim prije krajnje suspektno obzirom da Arsen sam za sebe kaže da on nije apolitičan, nego antipolitičan! Ali, ovaj intervju pokazuje da je on i te kako političan! Antipolitičan čovjek koji o politici šuti u komunističko vrijeme šutjeti će o politici i kasnije jer ga na to tjera njegova antipolitičnost. Ali, Arsena izdaje sjaj u očima kad govori sa ponosom da je na albumu „Ministarstvo straha” nastalom u Tuđmanovo doba, progovorio o nekim političkim relacijama pa kaže :”…trebalo se usuditi napraviti takav album! Pitam se gdje je u to vrijeme bila hrabrost onih koji se danas samoveličaju?… Kako vidim Hrvatsku? Nije lako. Živimo u vremenu za koje kažem da je stabilno nesigurno… Kod nas se stabiliziralo vrijeme neizvjesnosti. Ruše se spomenici, mijenjaju nazivi ulica, teško mi je o tome ne suditi, već mi je teško sudjelovati..I ne sudjelujem koliko god mogu…”. Dakle, danas doznajemo da je album “Ministarstvo straha” oporbeni prkos tadašnjoj hrvatskoj vlasti! Ako je strah karakterizirao neki sustav onda je to valjda bio Titov sustav! Ali, Arsen nema poriva govoriti o strahu u Titovo vrijeme! Danas doznajemo da je Arsen Dedić odlučio u Tuđmanovo vrijeme napraviti jedan angažirani album i sam za sebe u to vrijeme kaže: “trebalo se usuditi napraviti takav album!”. Ok. kod Tuđmana nije sve bilo idilično premda je čovjek pola svog ukupnog mandata bio u ratu. Stvorio državu, oslobodio okupirani teritorij, odveo je u UN, krenuo prema NATO paktu! I pri tom i griješio, ok. Ali, valjda je bilo i stvari koje su u Titovom režimu tražile album za koji bismo mogli kasnije reći “trebalo se usuditi napraviti takav album”? No Arsen ga nikada nije napravio. Zato jer on ne samo da nije apolitičan, već je politički subjektivan, a njegova subjektivnost curi između redova i on nam između redova jasno kaže: prije je bilo bolje, Tito je bio bolji! Jugoslavija je bila bolja! Ruše se spomenici, mijenjaju se nazivi ulica,kaže Arsen! Rušili su se spomenici, a pogotovo su se mijenjale ulice i u Titovom vremenu, ali nismo čuli da ga je to iritiralo. Izblendao se, otkrio se, rekao nam je što zapravo misli! Što zapravo cijelo vrijeme istinski misli! Nakon svega što smo od Jugoslavije doživjeli, nakon svega što smo o njoj saznali,nakon svega što sad vidimo u držanju Beograda iz čega nije teško zaključiti kako bi se Beograd držao da je Jugoslavija opstala, nakon svega toga reći da bi i našoj djeci Jugoslavija bila dobra, za mene je medicinski fenomen!Jer, to što danas u hrvatskoj državi jedva da nešto normalno funkcionira ne znači da je Jugoslavija bila dobra, pogotovo ne dovoljno dobra da bi bila dobra i za našu djecu! Jugoslavija je gospodarski postavila tako stvari da je zakonomjerno završila u bankrotu kao i cijeli istočni lager i tu se ništa ne može kopirati!Ne moramo valjda govoriti o teroru jednopartijskog sustava? Što bi onda kopirali? Da nam zagrebačku vlast zamjeni beogradska vlast? Kako god izgledalo kao kvadratura kruga, ali nema drugog puta nego ovdje izabrati vlast koja će nas znati izvući iz gospodarske krize,graditi normalnu evropsku državu, osloniti se stare vanjskopolitičke prijatelje i stabilizirati zemlju u svakom smislu. Što fali ovoj hrvatskoj državi? Novac, standard,vizija, moralni uzusi, karakternost pojedinaca, poštenje, ljudskost, stabilnost i predvidljiva budućnost za našu djecu! Stotine država muku muči sa ovim relacijama, ali državni okvir ne diraju! Uostalom,što je od pobrojanog imala Jugoslavija da bi bila “dobra i za našu djecu”?
U Hrvatskoj zacijelo nema osobe srednjih godina koja se bar jednom nije fatalno zaljubila uz glazbenu pratnju Arsenovih neopisivih balada i još boljih izvođenja svevremenske Gabi Novak. U tom smislu Arsen i Gabi su ušli u svaki hrvatski dom pa ako je netko s estrade punog srca bio prihvaćen onda je to bio taj par nebeskog glasa i punog talenta. Arsen i Gabi, to je bila šifra nepatvorene ljubavi, oni su bili drugo ime za pjesme dirljivih emocija od kojih se treperilo i ne samo u adolescenstkoj dobi. S Arsenom smo rasli, uz Arsena i Gabi smo stasali, odgajali su nas i ne samo u smislu glazbenog ukusa!Tko je odrastao na Arsenu i Gabi, tko je makar potajno slušao Vicu Vukova, taj danas s prijezirom gleda kako srpske cajke trešte iz hrvatskih disko clubova. Ali, valja biti iskren: tko je iskreno odrastao na Arsenu i Gabi, taj nema senzibiliteta niti prema danas općeprihvaćenom Halidu! Jer, to je uistinu drugi svijet. Arsen i Gabi, to je bio svijet za sebe, to je bila poruka za sebe, to je bila glazba za sebe, to je bio brand za sebe! Nešto neponovljivo! No, Arsen i Gabi nisu bili samo pjesma, kao što ništa u komunizmu nije imalo jednoznačnu poruku, bili su nam ako hoćete i putokaz i ako je dopušteno reći, ne pamtim da su nas u komunizmu iznevjerili s ukupnim svojim držanjem. Na samom početku ’90.-tih, zapamtio sam da su jednom prigodom, ne sjećam se više razloga, pjevali Marku Veselici odnosno njegovoj stranci i taj detalj mi je toliko odskočio da ga pamtim i dan danas. Kasnije ih nećemo viđati u političkim relacijama, barem ja nisam zapamtio neki njihov angažman. Bili su dakako sa nama u onoj ratnoj muci, bilo nam je drago vidjeti ih i čuti u himni “Moja domovina”, čak je bilo osobito šarmantno što se na politički zov nije odazvao bilo kojoj stranci sačuvavši tako svoju osobnost. Arsen je rijetko davao intervjue u ovih 20-tak godina, uostalom, prije deset godina je transplantirao jetru pa je medijska neeksponiranost i na taj način bila razumljiva. No, zapamtio sam da je rijetko, ali ipak davao intervjue Feral Tribuneu, a to je bila nevidljiva šifra koja je pogotovo u prvoj polovici ’90.-tih imala specifičnu težinu. Da, bili su to signali i Arsen je imao potrebu popeti se na svjetionik i mahati lampionom! Izblendati se! Ništa mu naravno nismo zamjerali, jer je njegova decentnost poštivana, jer je njegova veličina honorirana. No, ili godine rade svoje ili se zapravo istinski i dubinski nikada nismo do kraja razumjeli,ili nas nešto metafizički dijeli, svakako nakon njegovih zadnjih medijskih nastupa čovjek se ipak ugrize za usnicu i s nevjericom čita Arsenove intervjue.Najprije, Arsen Dedić ne daje previše intervjua, pažljivo dozira kada i kome se odazove, neopisivo je taktičan i ima iznimno istančan osjećaj da ni u najvećoj aluziji nikad ne prijeđe Rubikon. Sada je pak dao intervju srpskom tjedniku Novosti gdje su se kao Bijelo Dugme za dobru lovu okupili stari “Feralovci” bez osobite dileme da ih sad plaća prezrena hrvatska država! Iz proračuna!U tom intervjuu Arsen Dedić i dalje drži nogu na kočnici, ali na nekim zavojima je izletio. Običan svijet u ovom intervjuu najprije doznaje zanimljvi detalj, da je Dedić nedavno dao intervju jednom beogradskom tjedniku. Novinar ga na taj intervju podsjeća riječima:„..u jednom beogradskom dnevnom listu prije mjesec dana ste rekli da bi Jugoslavija bila dobra i našoj djeci, jer ste u njoj napravili karijeru i živjeli životom u punim bojama…”.Na to Arsen Dedić odgovara: “To o punim bojama nisam rekao, to je netko dodao”. Onaj tko puši sada pali cigaretu, onaj tko pije toči si novu čašu, onaj tko je nervozan počne šetati stanom jer mi sad imamo ispred sebe presudu Arsena Dedića hrvatskoj državi! Jer, ako bi “Jugoslavija bila dobra i našoj djeci” to jasno sugerira da hrvatska država nije dobro rješenje za našu djecu! Ako je pak Jugoslavija dobra i u budućnosti, to implicira da nije bila loša niti u prošlosti! I tu se negdje zadnji puta gledamo u oči i tu se negdje zadnji put još uvijek puni starih emocija pitamo zar stvarno nakon svega što smo vidjeli od Jugoslavije, što smo proživjeli u Jugoslaviji, zar doista mislite Arsene Dediću, da je to bila tako dobra tvorevina da bi bila dobra i našoj djeci? Zar 20 godina koje je proveo u sramnoj hrvatskoj šutnji nije napravilo nikakvu ogradu prema tom okviru? Zar ona grozničava borba protiv Novosadskog sporazuma i za minimum jezične samobitnosti nije stvorilo neki revolt? Zar činjenica da dok je to Arsen mogao do mile volje, Vici Vukovu nije bilo dozvoljeno pjevati 20 godina nije stvorilo neki prkos, cehovsku neugodu, političku solidarnost? Zar zatvori puni Gotovaca, Budiša,Tuđmana i Veselica nisu donijeli prijezir? Zar srpska opća hegemonija nije probudila želju da se osamostalimo? Jer, jedno su naše današnje muke, lopovi, pretvorba, malograđanština i neznaje, a drugo su užasi Jugoslavije!Dakle, ništa u Jugoslaviji nije bilo do te razine skaradno za Arsena Dedića da je ne bi poželio i našoj djeci?! Jesmo li živjeli u istoj državi? Što je to tako poželjno u Jugoslaviji da “bi bila dobra i našoj djeci”? Velikosrpski teror u kojem ste morali paziti koju riječ izgovarate da ne bi bili kažnjeni? Komunizam protiv kojeg po sili zakona ništa kritično niste mogli reći? Titoizam, kao balkanska inačica staljinizma iza kojeg je stajalo 200 tisuća žrtava biblijskog pokolja na Bleiburgu, krvavi pogrom 71, sva ona poratna otimanja kuća, stanova, stoke, žita, svega što je nova vlast poželjela. Huda jama! Pa svi užasi domovinskog rata, sve sramotno što je napravljeno u tom ratnom vihoru, a da je vrijedno kazne i svake robije, sve skupa ne stane u horor koji se zove Huda jama! Huda jama je brojčano ravna Srebrenici,a po monstruoznosti se može mjeriti samo sa najperverznijim fašističkim zločinima! No, o njima znamo sve! Ali, o Hudoj jami ne znamo zapravo ništa! Niti nas je briga tko tamo leži! Niti pišemo knjige o tome niti radimo kazališne predstave o djeci koja su tamo ugušena! Niti educiramo djecu o tom zločinu! Djecu educiramo na nekim drugim zločinima! Jer želimo poslati neke druge poruke! O Hudoj jami i tisućama ugušenih u jednom rudniku danas se šuti, jer se sa određenim razumijevanjem gleda “na završne operacije drugog svjetskog rata”, odnosno zato jer se sa razumijevanjem gleda na stvaranje Jugoslavije! A zločini u domovinskom ratu se prenaglašavaju jer se na stvaranje hrvatske države gleda bez simpatija! Zar ništa od toga nije kod jednog Arsena Dedića stvorilo averziju prema takvoj državi? Što je zavodljivo u Jugoslaviji u kojoj su Srbi u svim segmentima društva od vojske i policije preko medija i financija vodili glavnu riječ? To je bila zemlja u kojoj je Arsen Dedić mogao i smio pjevati, ali Vice Vukov je morao šutjeti 20 godina! I Arsenu Dediću je bilo zabranjeno o tom nasilju govoriti 20 godina! Tko bi mogao poželjeti svom djetetu da živi u takvoj državi? Državi koja ne samo da je nastala na 200 tisuća poklanih na Bleiburgu, već o državi čija je tajna policija likvidirala u debelom miru na desetine hrvatskih političkih emigranata! Stvara li to barem neku elementarnu averziju za Boga miloga? Normalan čovjek nikako ne želi da mu dijete živi u takvoj državi čak i ako je on bio zvijezda prvog reda u takvoj tvorevini! Živio je u državi u kojoj je bio zabranjen višestranački sustav, sloboda medija, državi u kojoj se išlo u zatvor zbog pjevanja pjesama, državi koja je permanentno bila u građanskom ratu jer su se sve nacije borile sa srpskom supremacijom i kako je moguće poželjeti vlastitoj djeci da živi u tom logoru?Ovo je sve tim prije krajnje suspektno obzirom da Arsen sam za sebe kaže da on nije apolitičan, nego antipolitičan! Ali, ovaj intervju pokazuje da je on i te kako političan! Antipolitičan čovjek koji o politici šuti u komunističko vrijeme šutjeti će o politici i kasnije jer ga na to tjera njegova antipolitičnost. Ali, Arsena izdaje sjaj u očima kad govori sa ponosom da je na albumu „Ministarstvo straha” nastalom u Tuđmanovo doba, progovorio o nekim političkim relacijama pa kaže :”…trebalo se usuditi napraviti takav album! Pitam se gdje je u to vrijeme bila hrabrost onih koji se danas samoveličaju?… Kako vidim Hrvatsku? Nije lako. Živimo u vremenu za koje kažem da je stabilno nesigurno… Kod nas se stabiliziralo vrijeme neizvjesnosti. Ruše se spomenici, mijenjaju nazivi ulica, teško mi je o tome ne suditi, već mi je teško sudjelovati..I ne sudjelujem koliko god mogu…”. Dakle, danas doznajemo da je album “Ministarstvo straha” oporbeni prkos tadašnjoj hrvatskoj vlasti! Ako je strah karakterizirao neki sustav onda je to valjda bio Titov sustav! Ali, Arsen nema poriva govoriti o strahu u Titovo vrijeme! Danas doznajemo da je Arsen Dedić odlučio u Tuđmanovo vrijeme napraviti jedan angažirani album i sam za sebe u to vrijeme kaže: “trebalo se usuditi napraviti takav album!”. Ok. kod Tuđmana nije sve bilo idilično premda je čovjek pola svog ukupnog mandata bio u ratu. Stvorio državu, oslobodio okupirani teritorij, odveo je u UN, krenuo prema NATO paktu! I pri tom i griješio, ok. Ali, valjda je bilo i stvari koje su u Titovom režimu tražile album za koji bismo mogli kasnije reći “trebalo se usuditi napraviti takav album”? No Arsen ga nikada nije napravio. Zato jer on ne samo da nije apolitičan, već je politički subjektivan, a njegova subjektivnost curi između redova i on nam između redova jasno kaže: prije je bilo bolje, Tito je bio bolji! Jugoslavija je bila bolja! Ruše se spomenici, mijenjaju se nazivi ulica,kaže Arsen! Rušili su se spomenici, a pogotovo su se mijenjale ulice i u Titovom vremenu, ali nismo čuli da ga je to iritiralo. Izblendao se, otkrio se, rekao nam je što zapravo misli! Što zapravo cijelo vrijeme istinski misli! Nakon svega što smo od Jugoslavije doživjeli, nakon svega što smo o njoj saznali,nakon svega što sad vidimo u držanju Beograda iz čega nije teško zaključiti kako bi se Beograd držao da je Jugoslavija opstala, nakon svega toga reći da bi i našoj djeci Jugoslavija bila dobra, za mene je medicinski fenomen!Jer, to što danas u hrvatskoj državi jedva da nešto normalno funkcionira ne znači da je Jugoslavija bila dobra, pogotovo ne dovoljno dobra da bi bila dobra i za našu djecu! Jugoslavija je gospodarski postavila tako stvari da je zakonomjerno završila u bankrotu kao i cijeli istočni lager i tu se ništa ne može kopirati!Ne moramo valjda govoriti o teroru jednopartijskog sustava? Što bi onda kopirali? Da nam zagrebačku vlast zamjeni beogradska vlast? Kako god izgledalo kao kvadratura kruga, ali nema drugog puta nego ovdje izabrati vlast koja će nas znati izvući iz gospodarske krize,graditi normalnu evropsku državu, osloniti se stare vanjskopolitičke prijatelje i stabilizirati zemlju u svakom smislu. Što fali ovoj hrvatskoj državi? Novac, standard,vizija, moralni uzusi, karakternost pojedinaca, poštenje, ljudskost, stabilnost i predvidljiva budućnost za našu djecu! Stotine država muku muči sa ovim relacijama, ali državni okvir ne diraju! Uostalom,što je od pobrojanog imala Jugoslavija da bi bila “dobra i za našu djecu”?
nedjelja, 9. kolovoza 2020.
za-a
- Arsene, kako ste zadovoljni filmom Mirka Duića? To nije prvi dokumentarac o vama?
Ma, ovo je više kućni video, za po doma… Zato je i snimljeno onako kako i treba: u dvorištu moje obiteljske kuće u Šibeniku. Namjera je bila dobra, pristup pošten, a ja sam bio, onako, jednostavno i umjereno drzak. Prvi dokumentarac su, inače, o meni napravili Česi, a poslije i Poljaci u Katowicama, pa Levin u Sankt-Petersburgu, od naših Paskaljević i Šotra…
Na čemu trenutno radite?
Upravo pišem i knjigu, a u njoj će biti i poglavlje koje će se zvati “Tko su bile moje pjesme”. To će biti štivo za čitanje pod haubama, u frizerajima. Kad se vratim u Zagreb, čeka me posao na glazbi za animirani film, pa za cjelovečernji… Kud ćeš više.
Koliko Vam je, nakon ovoliko godina, poticajno i dalje raditi u okruženju koje je sve više senzacionalističko i koje događaje u umjetnosti tretira kao da je riječ o artiklu za jednokratnu upotrebu?
Treba znati da onaj tko ima nešto reći uvijek može naći put do svoje publike. Dakle, do ljudi kojima se obraća i s kojima dijeli nekakav svjetonazor. Ja sam još prije znao kazati da mi je, za moju umjetnost i za moje pjesme, potrebno svega dva svjedoka: svjedok obrane i svjedok optužbe (opći smijeh)…
Osim toga, jednom kad si na pozornici, sve to postaje nevažno. Ja se moram useliti u svoje pjesme, ući u njih. Odgovaram samo sebi i svojim pjesmama. Valjda je zato moj prijatelj Iso Popaja iz Jajca znao reći “Arsenova publika, to nisu obožavatelji, to je sekta”…
Pratite li dokumentarni film i iz čega crpite inspiraciju za daljnji rad?
Ma mene općenito na okupu drže obitelj i unuka Lu, zlato moje… Što se tiče filmova, baš sam nedavno odgledao jedan divan dokumentarac o Marini Vladi i Visockom, zove se “Posljednji poljubac”. Razmišljam kako bi trebalo napisati pjesmu o tome kako je svaki prvi poljubac ujedno i posljednji… Još uvijek radim svaki dan, redovito. Što bih inače radio ovih sedamnaest sati dnevno?
5g-
Na današnji dan prije 5 godina napustio nas je jedan od naših najsvestranijih umjetnika, muzička i pjesnička legenda, Arsen Dedić.
Arsenu Dediću muzika je bila život. On ju je komponovao, pisao stihove, aranžmane i pjevao. Uz oca koji je u šibenskoj limenoj glazbi svirao nekoliko instrumenata napravio je prve muzičke korake. Naučio je svirati klavir, gitaru, flautu. Završio je muzičku akademiju.
Muzika ga je spojila i sa životnom družicom Gabi Novak, uz muziku je odrastao njegov sin, uspješni jazz muzičar, Matija.
Muzika je ono što je ostavio kao prebogato nasljeđe svima nama. O Arsenu smo znali mnogo, ali u svakom je intervjuu oduševljavao i iznenađivao. Govorio bi za sebe da je pjesnik opće prakse, a objavio je više od trideset zbirki poezije i za pjesnički rad dobio Goranov vijenac.
Nije volio smještanje u žanrove i ladice. Svojom muzikom oplemenio je i nebrojene stihove pjesnika koje je volio.
Njegova iznimna filmska glazba donijela mu je i dvije Zlatne arene u Puli. Legendarne serije poput Glembajevih, U registraturi, Prosjaci i sinovi, Jedrima oko svijeta, pamtit će se i po Arsenovim notama.
Sedamsetih svojom je muzikom obilježio i mnoge kazališne predstave.
Šansone, pjesme za djecu, pjesme za dalmatinske klape.
Slikar, producent, dirigent. Obožavan diljem bivše države, nastupao je u svim koncertnim dvoranama, održao turneje na svim kontinentima. Poezija mu je prevedena na desetak jezika. Nije ga zaobišlo nijedno od najvažnijih državnih priznanja, Marul, Porin, Nazor, Red Danice hrvatske. Zvali su ga ranjivim grubijanom, melanholičnim cinikom, stidljivim egzibicionistom. U mladosti pisao je pod pseudonimima Igor Krimov i Luka Juras, no u sjećanju svih generacija ostat će jedan jedini, neponovljivi - ARSEN!
Ma, ovo je više kućni video, za po doma… Zato je i snimljeno onako kako i treba: u dvorištu moje obiteljske kuće u Šibeniku. Namjera je bila dobra, pristup pošten, a ja sam bio, onako, jednostavno i umjereno drzak. Prvi dokumentarac su, inače, o meni napravili Česi, a poslije i Poljaci u Katowicama, pa Levin u Sankt-Petersburgu, od naših Paskaljević i Šotra…
Na čemu trenutno radite?
Upravo pišem i knjigu, a u njoj će biti i poglavlje koje će se zvati “Tko su bile moje pjesme”. To će biti štivo za čitanje pod haubama, u frizerajima. Kad se vratim u Zagreb, čeka me posao na glazbi za animirani film, pa za cjelovečernji… Kud ćeš više.
Koliko Vam je, nakon ovoliko godina, poticajno i dalje raditi u okruženju koje je sve više senzacionalističko i koje događaje u umjetnosti tretira kao da je riječ o artiklu za jednokratnu upotrebu?
Treba znati da onaj tko ima nešto reći uvijek može naći put do svoje publike. Dakle, do ljudi kojima se obraća i s kojima dijeli nekakav svjetonazor. Ja sam još prije znao kazati da mi je, za moju umjetnost i za moje pjesme, potrebno svega dva svjedoka: svjedok obrane i svjedok optužbe (opći smijeh)…
Osim toga, jednom kad si na pozornici, sve to postaje nevažno. Ja se moram useliti u svoje pjesme, ući u njih. Odgovaram samo sebi i svojim pjesmama. Valjda je zato moj prijatelj Iso Popaja iz Jajca znao reći “Arsenova publika, to nisu obožavatelji, to je sekta”…
Pratite li dokumentarni film i iz čega crpite inspiraciju za daljnji rad?
Ma mene općenito na okupu drže obitelj i unuka Lu, zlato moje… Što se tiče filmova, baš sam nedavno odgledao jedan divan dokumentarac o Marini Vladi i Visockom, zove se “Posljednji poljubac”. Razmišljam kako bi trebalo napisati pjesmu o tome kako je svaki prvi poljubac ujedno i posljednji… Još uvijek radim svaki dan, redovito. Što bih inače radio ovih sedamnaest sati dnevno?
5g-
Na današnji dan prije 5 godina napustio nas je jedan od naših najsvestranijih umjetnika, muzička i pjesnička legenda, Arsen Dedić.
Arsenu Dediću muzika je bila život. On ju je komponovao, pisao stihove, aranžmane i pjevao. Uz oca koji je u šibenskoj limenoj glazbi svirao nekoliko instrumenata napravio je prve muzičke korake. Naučio je svirati klavir, gitaru, flautu. Završio je muzičku akademiju.
Muzika ga je spojila i sa životnom družicom Gabi Novak, uz muziku je odrastao njegov sin, uspješni jazz muzičar, Matija.
Muzika je ono što je ostavio kao prebogato nasljeđe svima nama. O Arsenu smo znali mnogo, ali u svakom je intervjuu oduševljavao i iznenađivao. Govorio bi za sebe da je pjesnik opće prakse, a objavio je više od trideset zbirki poezije i za pjesnički rad dobio Goranov vijenac.
Nije volio smještanje u žanrove i ladice. Svojom muzikom oplemenio je i nebrojene stihove pjesnika koje je volio.
Njegova iznimna filmska glazba donijela mu je i dvije Zlatne arene u Puli. Legendarne serije poput Glembajevih, U registraturi, Prosjaci i sinovi, Jedrima oko svijeta, pamtit će se i po Arsenovim notama.
Sedamsetih svojom je muzikom obilježio i mnoge kazališne predstave.
Šansone, pjesme za djecu, pjesme za dalmatinske klape.
Slikar, producent, dirigent. Obožavan diljem bivše države, nastupao je u svim koncertnim dvoranama, održao turneje na svim kontinentima. Poezija mu je prevedena na desetak jezika. Nije ga zaobišlo nijedno od najvažnijih državnih priznanja, Marul, Porin, Nazor, Red Danice hrvatske. Zvali su ga ranjivim grubijanom, melanholičnim cinikom, stidljivim egzibicionistom. U mladosti pisao je pod pseudonimima Igor Krimov i Luka Juras, no u sjećanju svih generacija ostat će jedan jedini, neponovljivi - ARSEN!
TI SI SVJETLO, JA SAM TAMA
Ja sam kao vjetar,
brod bez kormilara,
ti si moja luka,
moja zemlja stara.
brod bez kormilara,
ti si moja luka,
moja zemlja stara.
Za mene su bitke,
porazi i rane,
a ti si da čekaš,
da se brineš za me.
porazi i rane,
a ti si da čekaš,
da se brineš za me.
Tako život sav mire se u nama,
tvoja radost, moja tuga,
ti si svjetlo, ja sam tama.
tvoja radost, moja tuga,
ti si svjetlo, ja sam tama.
Pošli su na put skitnica i dama,
ovaj trn i ova ruža,
ti si svjetlo ja sam tama.
ovaj trn i ova ruža,
ti si svjetlo ja sam tama.
Toliko se toga vezalo uz mene,
šta bih ja bez svjetla, šta bi ti bez sjene,
Usred divlje šume, usnula si naga,
ja sam tvoja slabost, ti si moja snaga.
šta bih ja bez svjetla, šta bi ti bez sjene,
Usred divlje šume, usnula si naga,
ja sam tvoja slabost, ti si moja snaga.
Na današnji datum, 17. kolovoza 2015., preminuo je veliki pjesnik i kantautor Arsen Dedić
ponedjeljak, 27. srpnja 2020.
arsen
prije 5 g
Arsen Dedić preminuo je u Zagrebu 17. kolovoza 2015. godine.
petak, 10. srpnja 2020.
ng
SRETNA NOVA GODINA
Sretna ti Nova godina
Gabrijela N.
Sretna Nova godina
tvojim sretnim grudima
tvojim zelenim očima
tamnozelenih kutova [...]
Sretna Nova godina
tvojem dječačkom čelu
kroz čije pukotine
izbija svjetlost
kao ponovna krv
tvojem čelu
na koje se spušta
ćudljiv teutonski oblak
koji će ga pritisnuti
na tri dana
Sretna Nova godina
tebi koja si
iz pruskih tmina
krenula kao kod
Apollinairea
na zvuk roga
da se uključiš
u moj prevrtljivi zagrljaj
Sretna ti Nova godina
Svatko bi se pametan
držao tvoje suknje
tvojih sićušnih ruku
nesrazmjernih tvojoj ljepoti
tvoje tjelesne dobrote
tvoje svete naivnosti
tvog europskog obzora
tvoje strane snošljivosti
Sretna ti Nova godina
moja Gabrijela N.
ljubavnice moja [...]
Putem tebe
želim čestitati
sretnu Novu
Zlatku, Bulatu, Kemalu
Sergiu, Igoru
i svim našim dragim
i milim prijateljima
Sretna ti Nova godina
pjevačice Gabrijela N.
čije je naivno povjerenje u život
tako jako
da smo mi
prema njemu
pijana djeca
Sretna Nova godina
tvojim
najskrovitijim mjestima
u koja ću se skloniti
kad me prokaže
sveta ruka
prolaznosti
— Arsen Dedić, stihovi iz pjesme „Sretna Nova godina”
Potrošena kreda (Arsenu umjesto Adio amigo! )
Žilama mu teklo more
U mislima lebićade
Birao je uvijek gore
Ne napuštajući nade
Ne bje gmaz što nisko gmiže
Godile su mu visine
Još u svići bilo u’ja
Još je bilo — do tišine
Potrošena kreda pukla
Zadnjim tragom piše bijelo
Dugo se po crnom vukla
Umorila marno tijelo
Ode Meštar među zvijezde
Da prošeta svojim rajem
Pa otamo ko s — daljinskim
Opet grije svojim sjajem
Zagreb, subota, 22. kolovoza 2015. Prvi program HRT–a danas je reprizirao razgovor s Arsenom iz 2011. godine. Sve što je kazao čitali smo ovih dana u medijima. Dakako često i »modificirano«. Čini mi se — prema onoj latinskoj Verba volant… — da bi transkript tog zvučnog zapisa trebalo sačuvati ili negdje objaviti. U njemu je cijeli Arsenov životni i umjetnički credo. Premda sažet, ipak sadržajan i autentičan.
Pero Gotovac
..."Općenito, malo tko nam je za naših žalosnih povijesti toliko suza izmamio kao Arsen Dedić svojim pjesmama. O, kako se samo plakalo, gdje god se razumijevalo ovaj jezik kao svoj materinji, i kako su samo bili raznoliki razlozi za plač nad pjesmama Arsena Dedića. Kada čujem njegov glas s ploče "Pjevam pjesnike" kako pjeva Ujevićev "Odlazak", meni se nepogrešivo plače, pa se ušutim, uvučem se u sebe i čekam da prođu te tri minute. A to je samo jedna od barem dvadeset njegovih pjesama uz koje se ne može ni razgovarati, ni šutjeti, ni biti zajedno, ni biti sam, napisao je svojedobno Miljenko Jergović.
https://lyricstranslate.com
Sretna ti Nova godina
Gabrijela N.
Sretna Nova godina
tvojim sretnim grudima
tvojim zelenim očima
tamnozelenih kutova [...]
Sretna Nova godina
tvojem dječačkom čelu
kroz čije pukotine
izbija svjetlost
kao ponovna krv
tvojem čelu
na koje se spušta
ćudljiv teutonski oblak
koji će ga pritisnuti
na tri dana
Sretna Nova godina
tebi koja si
iz pruskih tmina
krenula kao kod
Apollinairea
na zvuk roga
da se uključiš
u moj prevrtljivi zagrljaj
Sretna ti Nova godina
Svatko bi se pametan
držao tvoje suknje
tvojih sićušnih ruku
nesrazmjernih tvojoj ljepoti
tvoje tjelesne dobrote
tvoje svete naivnosti
tvog europskog obzora
tvoje strane snošljivosti
Sretna ti Nova godina
moja Gabrijela N.
ljubavnice moja [...]
Putem tebe
želim čestitati
sretnu Novu
Zlatku, Bulatu, Kemalu
Sergiu, Igoru
i svim našim dragim
i milim prijateljima
Sretna ti Nova godina
pjevačice Gabrijela N.
čije je naivno povjerenje u život
tako jako
da smo mi
prema njemu
pijana djeca
Sretna Nova godina
tvojim
najskrovitijim mjestima
u koja ću se skloniti
kad me prokaže
sveta ruka
prolaznosti
— Arsen Dedić, stihovi iz pjesme „Sretna Nova godina”
Potrošena kreda (Arsenu umjesto Adio amigo! )
Žilama mu teklo more
U mislima lebićade
Birao je uvijek gore
Ne napuštajući nade
Ne bje gmaz što nisko gmiže
Godile su mu visine
Još u svići bilo u’ja
Još je bilo — do tišine
Potrošena kreda pukla
Zadnjim tragom piše bijelo
Dugo se po crnom vukla
Umorila marno tijelo
Ode Meštar među zvijezde
Da prošeta svojim rajem
Pa otamo ko s — daljinskim
Opet grije svojim sjajem
Zagreb, subota, 22. kolovoza 2015. Prvi program HRT–a danas je reprizirao razgovor s Arsenom iz 2011. godine. Sve što je kazao čitali smo ovih dana u medijima. Dakako često i »modificirano«. Čini mi se — prema onoj latinskoj Verba volant… — da bi transkript tog zvučnog zapisa trebalo sačuvati ili negdje objaviti. U njemu je cijeli Arsenov životni i umjetnički credo. Premda sažet, ipak sadržajan i autentičan.
Pero Gotovac
..."Općenito, malo tko nam je za naših žalosnih povijesti toliko suza izmamio kao Arsen Dedić svojim pjesmama. O, kako se samo plakalo, gdje god se razumijevalo ovaj jezik kao svoj materinji, i kako su samo bili raznoliki razlozi za plač nad pjesmama Arsena Dedića. Kada čujem njegov glas s ploče "Pjevam pjesnike" kako pjeva Ujevićev "Odlazak", meni se nepogrešivo plače, pa se ušutim, uvučem se u sebe i čekam da prođu te tri minute. A to je samo jedna od barem dvadeset njegovih pjesama uz koje se ne može ni razgovarati, ni šutjeti, ni biti zajedno, ni biti sam, napisao je svojedobno Miljenko Jergović.
Život
Jučer sam prošao kroz moj stari kraj
I opet u meni cvjeta maj
Slike iz mladosti, djetinjstva glas
Sve one radosti - jer imali smo nas
Sve to je prošlo, prošlo ko' za čas
Stari refreni u srcu se roje
I svijet nam nudi svoje boje
U meni sunce i ljeto bez kraja
I drhtaji prvih zagrljaja
I nije to sjeta, to što mi smeta
Već to je lice današnjeg svijeta
I dolazi vrijeme što bješe moj "cause"
I sve teže plovi, plovi ovaj brod
Sve bivše ljubavi u sjećanje staju
I ja se sad pitam - što ostaje na kraju?
Što stvarno dobiju ti, ti što daju?
I opet život ide dalje,
A nebo nove snove šalje.
Ko' ptici malenoj što polijeće iz gnijezda
Više je želja nego zvijezda
I kada vidim da je mnogima svejedno
Ja kažem - živjeti,
Živjeti je vrijedno. Da, da!
utorak, 7. srpnja 2020.
solgar
zink
https://www.iherb.com/pr/Solgar-Zinc-50-mg-100-Tablets/14385
B12
https://www.iherb.com/pr/Solgar-Sublingual-Methylcobalamin-Vitamin-B12-5-000-mcg-60-Nuggets/14221
Arsen
https://www.jutarnji.hr/scena/domace-zvijezde/ispovijest-gabi-novak-uoci-obljetnice-arsenove-smrti-fali-naravno-da-fali-prazna-mi-je-kuca-bez-njega-9219197
https://www.novosti.rs/vesti/scena.147.html:540972-Serbedzija-Arsen-Dedic-me-je-svemu-naucio
http://www.portaloko.hr/clanak/tko-je-bio-arsen-dedic-vise-od-nagrada-veselilo-ga-je-sto-su-mu-na-pjesme-slabe--zene/0/77058/
https://drma.muza.unizg.hr/islandora/object/muza%3A1566/datastream/PDF/view
https://www.iherb.com/pr/Solgar-Zinc-50-mg-100-Tablets/14385
B12
https://www.iherb.com/pr/Solgar-Sublingual-Methylcobalamin-Vitamin-B12-5-000-mcg-60-Nuggets/14221
Arsen
https://www.jutarnji.hr/scena/domace-zvijezde/ispovijest-gabi-novak-uoci-obljetnice-arsenove-smrti-fali-naravno-da-fali-prazna-mi-je-kuca-bez-njega-9219197
https://www.novosti.rs/vesti/scena.147.html:540972-Serbedzija-Arsen-Dedic-me-je-svemu-naucio
http://www.portaloko.hr/clanak/tko-je-bio-arsen-dedic-vise-od-nagrada-veselilo-ga-je-sto-su-mu-na-pjesme-slabe--zene/0/77058/
https://drma.muza.unizg.hr/islandora/object/muza%3A1566/datastream/PDF/view
nedjelja, 28. lipnja 2020.
tekstovi
http://www.svastara.com/muzika/?izvodjac=211
http://www.jovicaletic.com/cms/?page_id=152
https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1321340
https://glossy.espreso.rs/poznati/vesti/56701/zivotna-prica-arsen-dedic-odlazak-poslednjeg-pesnika
https://www.24sata.hr/show/prva-godisnjica-smrti-legende-nije-lako-zivjeti-bez-arsena-487380
poezija
http://sveske.ba/en/content/savremeno-pjesnistvo-crne-gore
arsen - pjevam pjesnike
http://hikonline.blogspot.com/2015/02/pjevam-pjesnike-arsen-dedic-1980.html
http://www.jovicaletic.com/cms/?page_id=152
https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1321340
https://glossy.espreso.rs/poznati/vesti/56701/zivotna-prica-arsen-dedic-odlazak-poslednjeg-pesnika
https://www.24sata.hr/show/prva-godisnjica-smrti-legende-nije-lako-zivjeti-bez-arsena-487380
poezija
http://sveske.ba/en/content/savremeno-pjesnistvo-crne-gore
arsen - pjevam pjesnike
http://hikonline.blogspot.com/2015/02/pjevam-pjesnike-arsen-dedic-1980.html
ponedjeljak, 22. lipnja 2020.
arsen 50
Popis pjesama:
1. SVE ŠTO ZNAŠ O MENI
2. BIT ĆEŠ UVIJEK MOJA
3. TO JE MOJ SVIJET
4. VRAĆAM SE
5. OKUS SOLI
6. KUĆA PORED MORA
7. MODERATO CANTABILE
8. ČOVJEK KAO JA
9. NEMOJ POĆI
10. O, MLADOSTI
11. RAZGOVARAM S MOREM (FEAT. DRAGO MLINAREC)
12. TAKVIM SJAJEM MOŽE SJATI
13. MOJ ZANAT
14. MODRA RIJEKA
15. TI SE SMIJEŠ
16. ZNAT ĆEŠ
17. DJEVOJKA ZA JEDAN DAN
18. KAD SAM TE VIDIO
19. TVOJE NJEŽNE GODINE
20. PAROBROD REX
21. OTKAKO TE NE VOLIM
22. KAKO SI
23. ORIGINAL SOUND TRACK (AMADO MIO) (PJEVA GABI NOVAK)
24. SVE TE VODILO K MENI
25. RAZGOVOR S KONOBAROM
26. TKO STOJI IZA MENE
27. ZAGREB I JA SE VOLIMO TAJNO
28. STOJ MARIJA
29. SANDRA 1989
30. NE DAJ SE INES
31. NA NEŠTO ME SJEĆA TAJ GRAD (FEAT. DARKO RUNDEK & RADE ŠERBEDŽIJA)
32. DJEVOJKA IZ MOGA KRAJA
33. DIDA MOJ
34. ODLAZAK
35. AMIGO
36. NA BALKONU (FEAT. PUN KUFER)
37. POSLJEDNJI TANGO U ĐEVRSKAMA
38. ZAVRŠIT ĆU KAO HOWARD HUGHES
39. DAN KAD SE PIŠU RAZGLEDNICE
40. DALJINSKI UPRAVLJAČ
41. TVOJE TIJELO - MOJA KUĆA
42. PJESMA O GABI NOVAK
43. MAJKA HRABROST
44. NEVER MORE
45. MINISTARSTVO STRAHA
46. ČISTIM SVOJ ŽIVOT (DEDIĆ FEAT. GABI NOVAK & DRAGO MLINAREC)
47. SAPORE DI SALE / OKUS SOLI (LIVE) (FEAT. GINO PAOLI)
48. RASIPNE RUKE
49. RANA
50. I NA KRAJU MALO SREĆE
1. SVE ŠTO ZNAŠ O MENI
2. BIT ĆEŠ UVIJEK MOJA
3. TO JE MOJ SVIJET
4. VRAĆAM SE
5. OKUS SOLI
6. KUĆA PORED MORA
7. MODERATO CANTABILE
8. ČOVJEK KAO JA
9. NEMOJ POĆI
10. O, MLADOSTI
11. RAZGOVARAM S MOREM (FEAT. DRAGO MLINAREC)
12. TAKVIM SJAJEM MOŽE SJATI
13. MOJ ZANAT
14. MODRA RIJEKA
15. TI SE SMIJEŠ
16. ZNAT ĆEŠ
17. DJEVOJKA ZA JEDAN DAN
18. KAD SAM TE VIDIO
19. TVOJE NJEŽNE GODINE
20. PAROBROD REX
21. OTKAKO TE NE VOLIM
22. KAKO SI
23. ORIGINAL SOUND TRACK (AMADO MIO) (PJEVA GABI NOVAK)
24. SVE TE VODILO K MENI
25. RAZGOVOR S KONOBAROM
26. TKO STOJI IZA MENE
27. ZAGREB I JA SE VOLIMO TAJNO
28. STOJ MARIJA
29. SANDRA 1989
30. NE DAJ SE INES
31. NA NEŠTO ME SJEĆA TAJ GRAD (FEAT. DARKO RUNDEK & RADE ŠERBEDŽIJA)
32. DJEVOJKA IZ MOGA KRAJA
33. DIDA MOJ
34. ODLAZAK
35. AMIGO
36. NA BALKONU (FEAT. PUN KUFER)
37. POSLJEDNJI TANGO U ĐEVRSKAMA
38. ZAVRŠIT ĆU KAO HOWARD HUGHES
39. DAN KAD SE PIŠU RAZGLEDNICE
40. DALJINSKI UPRAVLJAČ
41. TVOJE TIJELO - MOJA KUĆA
42. PJESMA O GABI NOVAK
43. MAJKA HRABROST
44. NEVER MORE
45. MINISTARSTVO STRAHA
46. ČISTIM SVOJ ŽIVOT (DEDIĆ FEAT. GABI NOVAK & DRAGO MLINAREC)
47. SAPORE DI SALE / OKUS SOLI (LIVE) (FEAT. GINO PAOLI)
48. RASIPNE RUKE
49. RANA
50. I NA KRAJU MALO SREĆE
Pretplati se na:
Postovi (Atom)